Bliski istok je regija koja je jedinstvena u svijetu po svojim prirodnim ljepotama i bogatstvima, etničkoj i religijskoj raznolikosti te strateškim položajem između Zapada i Istoka. Radi se o svojevrsnom čvorištu između Europe, Azije i Afrike. Bliski istok je uz svoje blagodati tijekom cijele povijesti i kontinuirano krizno žarište. Tu se carstva ili stvaraju ili propadaju. Zbog svojeg položaja i resursa, velike sile nastoje nametnuti svoje interese i utjecaje na Bliskom istoku od antičkog doba do danas.
Bliski istok je u fokusu interesa vanjske politike Sjedinjenih Država od kraja Prvog svjetskog rata, ali tek nakon 1945. javlja se detaljniji interes američkih policymakera za regiju koja će postati presudno bitna u Hladnom ratu. Tijekom 1970-ih zbog naftnog embarga arapskih država, Bliski istok postaje vjerojatno najvažniji dio svijeta u američkoj vanjskoj politici i tako je ostao sve do sad. Postavlja se pitanje zašto je regija toliko vitalno važna Amerikancima? Postoji šest značajnih interesa koji objašnjavaju američku opsjednutost Bliskim istokom.
Osiguranje slobodnog protoka nafte predstavlja najstalniji i najvažniji ključni interes SAD-a na Bliskom istoku. Nakon Jomkipurskog rata i posljedičnog arapskog naftnog embarga 1973. rekordno visoke cijene nafte doprinijele su recesiji u SAD-u sljedeće godine. Otada Amerikanci nastoje ostvariti otvoren pristup na bliskoistočnu naftu za sebe i svoje europske i japanske saveznike. Države u regiji a posebice Zaljevske monarhije (2015. proizvodile su skoro 30% svjetske nafte), puno više izvoze nafte nego što konzumiraju. Američki uvoz nafte s Bliskog istoka čini oko 20-ak posto ukupnog uvoza.
Moguće je da će u relativno bliskoj budućnosti bliskoistočna nafta imati manju važnost za američke i svjetske energetske interese. I Republikanci i Demokrati u više navrata naglašavali su važnost postizanja američke energetske neovisnosti te je Obamina administracija uvela mjere koje smanjuju ovisnost o nafti s Bliskog istoka. Zbog korištenja i crpljenja nafte u SAD-u i drugim zapadnim državama poput Kanade, očekuje se pad američkog uvoza nafte s Bliskog istoka za oko 50% do 2035. Posebice se očekuje znatan porast domaće američke proizvodnje nafte. No zbog rapidnog rasta Kine i Indije teško će porast proizvodnje nafte moći zadovoljiti sve veće potrebe na svjetskoj razini. S druge, strane većinu udjela porasta proizvodnje nafte u OPEC-u činit će upravo Zaljevske države. Prema predviđanjima američke vlade, tržišni udio zaljevske nafte u OPEC-ovom udjelu porast će na 70% do 2040.
Naravno da je Amerikancima cilj osigurati slobodan pristup nafti u cijeloj regiji gdje je to moguće, međutim eventualni prekid dovoda nafte iz neke države ne bi bilo toliko dramatičan koliko se misli jer bi se našla nova nalazišta nafte, a transportne rute se mogu prilagoditi nestanku nafte s jednog područja. Ipak je Hormuški tjesnac jedina ključna točka koju je nemoguće zamijeniti: 33% ukupnog transporta nafte morem i skoro 20% ukupne trgovine nafte prolazi tjesnacem. Prekid prijevoza nafte Hormuškim tjesnacem odsjekao bi preko 80% izvoza nafte Zaljevskih država, uzrokovao nagli skok cijena nafte kao i skok cijena transporta. Druga nalazišta ne bi mogla nadomjestiti toliki gubitak. Tjesnac bi mogao zablokirati ili Iran, UAE, Oman ili neka teroristička organizacija. Stoga bi Americi bilo pametno da ne poremeti odnose s Iranom do točke usijanja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
