Već više od dvadeset godina u političkim odnosima na Dalekom istoku i u međunarodnim odnosima, dominantno je pitanje nuklearnog programa Demokratske Narodne Republike Koreje. Nuklearni program je toliko prisutan u svjetskim medijima pa Europljani i Amerikanci koje ne zanima politika i koji stvari prate površno bi mogli shvatiti da je Sjeverna Koreja nuklearni uređaj jednako kao što neki misle da je SAD i danas dan u ratu s Vijetnamom. No, šalu na stranu.
U ovom tekstu objasnit će se nastanak, razvoj i perspektive nuklearnog programa Pjongjanga kao i značenje nuklearizacije kao ključnog diplomatskog i vojnog sredstva koje omogućuje režimu dinastije Kim opstanak na vlasti, ali i opstanak Sjeverne Koreje kao suverene i neovisne države.
Panično isticanje nuklearnog pitanja zanemarilo je realnost u kojem se nalazi vodstvo DNRK. Često se u svjetskim medijima naglašava iracionalno ponašanje vlasti u Pjongjangu, međutim prava istina je drukčija. Sjevernokorejski nuklearni program nije sam sebi svrhom već je to jedna od strategija koju su kreatori politike u Pjongjangu osmislili kako bi osigurali opstanak svoje zemlje. Skupocjena odluka da se započne s nuklearizacijom je sve samo ne iracionalna. Ustvari, odluka je duboko isprepletena jedinstvenim položajem u kojem se Sjeverna Koreja nalazi na domaćem i vanjskom planu.
Hladni rat i prvi nuklearni počeci
Kako je sve počelo? Sjevernokorejski nuklearni program ima dugu povijest i izravni je produkt Hladnoga rata. Sve je započelo još 1950-ih. To je razdoblje Korejskog rata koji je završio 1953. potpisivanjem primirja dvije Koreje iako mirovni sporazum nikada nije postignut. Nakon rata sve je bilo obilježeno napetostima pa su obje Koreje željele vojno nadmašiti jedna drugu budući da se očekivao novi rat.
Godine 1956. Sovjetski Savez je počeo trenirati sjevernokorejske znanstvenike i stručnjake dajući im elementarna znanja kako bi mogli započeti s razvojem nuklearnog programa. 1958. Sjedinjene Države raspoređuju nuklearno sposobnu raketu MGR-1 Honest John u Južnoj Koreji. Prvi konkretan čin koji je bio okidač nastanka sjevernokorejskog nuklearnog programa dogodio se 1959. kada su SSSR i DNRK potpisali prvi sporazum o suradnji na nuklearnim istraživanjima. Sličan sporazum je uskoro potpisan s Narodnom Republikom Kinom budući da je Pjongjang uvijek izbjegavao igrati na samo jednu kartu. Za vrijeme cijeloga Hladnog rata režim Kim-il Sunga je uspješno manevrirao između dvije velike komunističke sile, Kine i SSSR-a, te je iskoristio kinesko-sovjetski raskol i njihovo rivalstvo do maksimuma kako bi izvukao ključne koncesije.
1960-ih sjevernokorejska verzija Los Alamosa počela je zadobivati oblik u gradu Yongbyonu, nekih 90-ak kilometara sjeverno od prijestolnice. Radi što veće tajnovitosti, postrojenja nuklearnog istraživanja nazvala su se Yongbyon "tvornica namještaja", iako korištena oprema u toj "tvornici namještaja" nije bila tkanina već mali sovjetski istraživački reaktor, IRT-2000, dovršen 1965. 1970-ih godina sjevernokorejski znanstvenici su samostalno modernizirali reaktor povećavajući njegov output.
Postoji malo sumnji da je od najranijih početaka elita DNRK bila zainteresirana za razvoj nuklearizacije, ali ako je i bilo sumnji u smisao programa one su bile otklonjene 1970-ih. Naime, u to vrijeme je Južna Koreja naporno radila kako bi razvila nuklearna oružja vlastite proizvodnje i opasno se približila uspjehu. Za sjever koji je zahvaljujući svojim obavještajnim službama uvijek bio dobro upoznat s namjerama juga, nuklearne ambicije Seula su bile vrlo dobro poznate. Kao rezultat, oko 1975. Pjongjang je odlučio ubrzati svoj nuklearni program.
Pjongjang želi očuvati nuklearni program
Upravo je razdoblje 1970-ih presudno doba kada je Kim-il Sung želio u praksi pokazati svoju ideju i ideologiju Juche koja se oslanjala na neovisnost, samodostatnost i samooslanjanje. Osim toga želio je tu svoju ideologiju širiti svijetom, a nema samodostatnije države od one koja posjeduje nuklearne kapacitete.
Ključna zapreka očuvanju i razvoju nuklearnog programa bio je stav SSSR-a u to vrijeme glavnog opskrbljivača DNRK nuklearnim znanjima i vještinama. Moskva je neproliferaciju ozbiljno shvatila i nije imala namjeru da se njezin nuklearni monopol naruši stvaranjem uvjeta da njeni nestašni i kvazi saveznici mogu stvoriti ozbiljne nevolje. Osjećajući prave namjere Pjongjanga, Moskva je uvjetovala nuklearnu suradnju mjerama koje su ozbiljno ometale razvoj nuklearnih kapaciteta. Slično tako je i Washington tretirao nuklearne planove Južne Koreje i s vremenom dokrajčio njene nuklearne ambicije. Kina također nije željela nuklearnu silu preko svoje granice pa tako uobičajena strategija Sjeverne Koreje manevriranja između Pekinga i Moskve nije funkcionirala kao inače.
Usprkos svim problemima, Pjongjang je očuvao svoj nuklearni program. Walter Clemens piše u svojem radu o povijesti nuklearnog programa Sjeverne Koreje:
"Nekoliko značajki diplomatskog ponašanja su puno više od povijesnog interesa. Prvo, Pjongjang je bio agresivan i inzistirao je na traženju strane pomoći i asistencije za nuklearne svrhe. Drugo, sjevernokorejsko vodstvo ustrajno je izbjegavalo obveze prema svojim saveznicima na nuklearnim pitanjima, posebice ograničenja nuklearnih ambicija ili čak odavanje informacija. Treće, riječi i djela Sjeverne Koreje probudile su značajnu zabrinutost u Moskvi i drugim komunističkim prijestolnicama."
Sovjeti su uvjetovali svoju suradnju sudjelovanjem Sjeverne Koreje u međunarodnom režimu neproliferacije. U zamjenu za suglasnost, DNRK je obećana tehnička suradnja u izgradnji vlastite nuklearne stanice. Pjongjang se povio pod sovjetskim pritiskom i 1985. pridružio Neproliferacijskom sporazumu. Međutim, svijet se uskoro promijenio. Komunistički blok koji je kontrolirao nuklearne ambicije Pjongjanga i pružao ekonomske koncesije raspao se i gospodarstvo Sjeverne Koreje posljedično se urušilo. Također, DNRK je prestala biti dijelom neugodne, ali ponekad korisne hladnoratovske alijanse pa se morala mnogo ozbiljnije pobrinuti za svoju sigurnost. Kako bi se udovoljilo novim izazovima nuklearni program je morao biti ubrzan.
Dva osnovna cilja nuklearnog programa
Prilikom unapređenja i razvitka svoga nuklearnog programa, sjevernokorejski vođe imali su na umu dva osnovna cilja. Prvi je za vojnu, a drugi za diplomatsku svrhu.
Prvo, sjevernokorejski nuklearni program služi vojnim svrhama. Nuklearna oružja su zastrašujuće moćnih kapaciteta i predstavljaju posljednju crtu obrane od vanjske prijetnje. Svaka država koje posjeduje vjerodostojna nuklearna oružja može biti sigurna da je niti jedna druga država neće napasti. Činjenica da nuklearno naoružane države nisu doživjele vanjsku invaziju govori sve. Razvojem nuklearnih kapaciteta Sjeverna Koreja se osigurala od vanjske prijetnje.
Teoretski se može zagovarati ideja da bi savezništvo s Kinom moglo jamčiti Sjevernoj Koreji potrebnu sigurnost. Međutim, politički lideri u Pjongjangu nerado se žele oslanjati na to da ovise o volji Kine koja bi eventualno u slučaju da netko napadne DNRK intervenirala da je spasi. To se jednom i dogodilo tijekom Korejskog rata kad je kineska vojska prešla rijeku Yalu, međutim, svijet se mnogo promijenio od 1950. i nema nikakvih garancija da bi Kina intervenirala.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
