Ako je vjerovati mnogim ispitivanja ruskog javnog mnijenja tijekom niza godina, najveći politički uspjeh Vladimira Putina bez sumnje je vanjska politika. Npr. prema istraživanju Levada centra iz ljeta 2014. 30% Rusa je smatralo da je Putinov najveći uspjeh jačanje pozicije Rusije na međunarodnoj pozornici. Odmah nakon toga po važnosti slijedili su održavanje političke stabilnosti te reforma vojske i jačanje obrambenih kapaciteta zemlje. I tri godine kasnije istraživanje Pew centra potvrdilo je da Rusi i dalje smatraju vanjsku politiku Putinovim najvećim trijumfom. Čak 59% ispitanika smatra da Rusija igra važniju ulogu u svijetu 2017. nego desetljeće ranije. Oko 3/4 anketiranih odobrava odnose Moskve s Kinom i SAD-om dok oko 2/3 ispitanih ima pozitivna mišljenja o dogovorima Rusije s Europskom unijom i Ukrajinom.
Nakon raspada SSSR-a, prema mišljenju zapadnjaka, ruski vanjskopolitički status je postao loš jer se Rusija nije dobro integrirala u novi unipolarni svijet predvođen Sjedinjenim Državama. Prema mišljenju Rusa, položaj Rusije 1990-ih bio je namjerno loš, tj. Rusiji se nije dopustila adekvatna integracija i kooperacija sa Zapadom radi namjere Amerikanaca da spriječe da Rusija ikad više dostigne status supersile. Da bi neka država bila svjetska sila prvo mora stvoriti povoljne uvjete u svojem izravnom okruženju. Nakon osamostaljenja 1991. Jeljcinova Rusija je imala toliko problema da je izgledalo da će se sama početi raspadati zahvaljujući pobunama u Čečeniji i drugdje te nije mogla voditi koherentnu politiku prema susjedima.
Dojmljiv i prvi važan Putinov trijumf je očuvanje regionalnih integracijskih organizacija kao što su Zajednica neovisnih država (ZND) i Kolektivna sigurnosna sporazumna organizacija. Politika Moskve prema bivšim sovjetskim republikama tijekom 1990-ih bila je neodrživa i zrela za promjene a to je postalo kristalno jasno tijekom Putinova prvog predsjedničkog mandata. Jedino je bilo pitanje kakva će politika uslijediti. Rusija je promijenila narav tih organizacija kako bi se postavila kao nesporni lider i opskrbljivač energentima za svoje susjede i saveznike.
Drugo veliko Putinovo postignuće je uspješan otpor Narančastim revolucijama u ruskom okruženju. Kad su zahvaljujući snažnoj potpori Zapada u nizu država u ruskom susjedstvu na vlast došli antiruski režimi mislilo se da će doći do kraha odnosa Rusije s tim državama i prekida suradnje koja se uglavnom odvijala kroz ZND. Usto se mislilo da će doći do krize u samoj Rusiji. To se nije realiziralo. Neuspješna Revolucija tulipana u Kirgistanu 2005. koju je popratio kaos i neredi uplašili su narod i lokalne političke elite ali ojačali ruski položaj u Srednjoj Aziji. Obojene revolucije u Gruziji 2003. i Ukrajini 2004. izgubile su svoju privlačnost i zamah nakon posljedičnih negativnih događaja koji su kulminirali Gruzijskim ratom 2008. i ukrajinskom krizom 2014.
Ukrajinska odnosno krimska kriza postale su trećim trijumfom Putinove Rusije. Nakon tromjesečnih uličnih prosvjeda koje je otvoreno podržavao Zapad i svrgnuća Janukoviča činilo se da Ukrajina neumoljivo ide u NATO iliti američku sferu. Međutim, to se nije dogodilo. Da, nacionalistički prozapadnjački političari na čelu s Porošenkom su osvojili vlast u Kijevu, ali Putin je iskoristio moment i vratio matici zemlji nepravedno otrgnut teritorij Krima. Nepravedni transfer Krima 1954. Ukrajini poništen je i famozni polutok vraćen je Rusiji na oduševljenje tamošnjeg stanovništva. Tim potezom narod na Krimu dobio je zaštitu od ukrajinskih nacionalista a Rusija strateški iznimno važno uporište na Crnom moru. Pobuna naroda u Donbasu dogodila se spontano i na taj način isforsirala sporazume iz Minska koji jamče da će se u budućnosti Ukrajina federalizirati i vjerojatno biti most između Istoka i Zapada a ne kolonija posljednjeg. Uslijedile su sankcije koje su naštetile ruskom gospodarstvu ali su ga učinile otpornijim i prilagodljivijim na promjene.
Otpor NATO savezu odnosno agresivnoj vanjskoj politici SAD-a u posljednjih 15-ak godina, Putinovo je četvrto postignuće koje koristi cijelom svijetu. Širenje NATO-a krajem devedesetih i tijekom 2000-ih zabrinjavalo je Ruse jer je vidljivo da je svrha proširenja opkoljavanje Rusije. Rusija je ojačala svoju vojnu moć i sposobnost duž svojih zapadnih granica. U Gruziji i Ukrajini zaustavljeno je širenje NATO-a kao i stvaranjem izvrsnih odnosa s članicama saveza kao što su Turska, Grčka, Mađarska, Češka, Slovačka. Postignuto je da Rusi imaju partnere u NATO-u koji se mogu založiti za njih odnosno umanjivati antirusku retoriku saveza. Rusija se danas uspijeva suprotstavljati NATO-u od Istočne Europe do Korejskoga poluotoka.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
