Uzvraćanje udarca, čak i u utrobi urbanog kaosa: Pokret i filozofija sporog življenja kao otpor kultu brzine koji nam je svima nametnut i zbog kojeg su nam svi dani isti

Godine 1986. u Rimu, u neposrednoj blizini poznatih Španjolskih stuba, otvorio se prvi McDonald's fast food u Italiji. Očekivano, kao i svugdje, pa čak i u bivšem SSSR-u, pojava McDonald'sa izazvala je veliki interes, skoro pa euforiju. Svijet je bio (a dobar dio još uvijek i jest) opčinjen američkom kaloričnom "brzom hranom - ali ne svi. Carlo Petrini, aktivist i gastronom, pokrenuo je prosvjed protiv dolaska američkog lanca brze prehrane u Rim. Petrini, inače nekoć član komunističke partije PdUP (Partija ujedinjenog proletarijata) te redovni autor kulinarskih tekstova u poznatim ljevičarskim listovima kao što su il manifesto (izlazi i danas) i (bivši) l'Unità, osnovao je Međunarodni pokret spore hrane.

Bio je to pokret, jasno, koji je zastupao sve obrnuto od "fast fooda". Promovirala se lokalna hrana, tradicionalni način kuhanja, uzgoj vlastite hrane, ali i više od toga, sam proces jedenja je nešto na što se posebno stavio naglasak. Zašto žuriti? Jelo je trenutak za opuštanje, kvalitetan razgovor s obitelji ili prijateljima. Nadalje, pokret zastupa da je kod proizvodnje hrane daleko važnija kvaliteta od kvantitete. Pokret je kasnije postao važan u smislu promoviranja zaštite lokalnih proizvođača od utjecaja globalizacije. Također se oštro osuđuje bacanje hrane kao i prekomjerna proizvodnja.

Ali danas nećemo govoriti (samo) o ovom pokretu jer on je zapravo bio početak nečeg još većeg. Petrini je, bez da je imao namjeru, postavio temelj za nešto još važnije, za jednu evoluciju koja se danas naziva pokret za sporo življenje. Jasno, njegov koncept "spore hrane" bio je toliko bitan u datom trenutku da je inspirirao i jedno znatno šire promišljanje. Jer ako nam brzina u prehrani može škoditi, što je sa svim drugim aspektima našeg života?

Pokret se razgranao i utjecaj istog je sve veći. Zapravo možda nije baš idealno zvati ga pokretom, to je više supkultura, ili jednostavno stil življenja. Ali ima tu još toga što nije "idealno" počevši sa samom riječju "sporo". U današnjem svijetu riječ sporo nema baš neku bajnu konotaciju, zar ne? Ako kažemo da je netko "spor" onda mislimo da je ili fizički nekompetentna osoba ili da je pak "spora u glavi". Biti spor često znači, odnosno tako se interpretirati, biti glup, lijen, dosadan, neradnik, letargičan, neenergetičan, nezanimljiv...

Važno je stoga u samom startu napraviti jednu demistifikaciju same riječi jer biti "spor", u kontekstu ideje o kojoj ćemo danas govoriti, je nešto vrlo pozitivno, zdravo, pa čak - da - i produktivno.

Što bi bio "spor način življenja"? Da se gegamo kroz život? Da se umjesto 10 minuta tuširamo 2 sata? Da cijelo popodne pripremamo večeru? Nipošto! "Spor način življenja", u smislu ideje koju spominjemo, govori nam da moramo pronaći ravnotežu između sporog i brzog života, sporih i brzih obaveza. U glazbenoj terminologiji imamo termin "tempo giusto" koji se može preveesti kao "pravi tempo" ili "pravi trenutak". Isto vrijedi i za naš život. Zašto bismo sve radili brzo?

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.