Među zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza i pokušaja tranzicije prema tržišnom gospodarstvu, većina država imala je težak gospodarski razvoj. Uzbekistan se čini jednom od značajnih iznimaka. Zapravo, čini se da su države koje nisu imale veliku liberalizaciju bolje prošle od baltičkih zemalja. U Bjelorusiji, Turkmenistanu i Uzbekistanu privatizacija je tekla sporo. Preko 50 posto BDP-a ovih zemalja i dalje čine državne tvrtke, ali njihov je uspjeh bolji nego u liberalnim demokracijama. Jedan od razloga jest što zemlje Srednje Azije imaju značajne resurse, ali ni to ne može objasniti pojedine uspjehe.
Čini se da je najvažniji čimbenik gospodarskog uspjeha srednjoazijskih zemalja sposobnost očuvanja institucionalnog kapaciteta države. U mnogim državama je tranzicija dovela do sloma vlade i institucija, dok je tržište nastavilo djelovati, makar kao crno tržište. U svim bivšim sovjetskim republikama i mnogim zemljama Varšavskog bloka, država je trošila manje u tranzicijskom razdoblju i to u svim sektorima. Takvo smanjenje trošenja dovelo je do povećanja kriminala, sive ekonomije, iznimne pauperizacije, korupcije i nepotizma. U Bjelorusiji, Estoniji i Uzbekistanu, međutim, država nije prestala s trošenjem, što se pokazalo dobrim za dinamiku krajnjeg outputa.
Uzbekistan se po mnogo čemu izdvaja i možda se može nazvati gospodarskim uspjehom postsovjetskog prostora. Uzbekistanska tranzicijska recesija bila je blaga u odnosu prema ostalim zemljama bivšeg Sovjetskog saveza, a BDP se više nego udvostručio između 1989. i 2012., što je rezultat bolji čak i od zemalja Srednje Europe. Očekivana životna dob u Uzbekistanu je 68 godina, što nije mnogo. Ali, kada se vidi da se očekivana životna dob u drugim područjima bivšeg SSSR-a smanjila, dok je u Uzbekistanu ostala ista, onda se može govoriti o uspjehu zaustavljanja mortaliteta. Tijekom ekonomske krize 2009. samo su Kazahstan i Azerbajdžan imali više stope rasta o Uzbekistana, dok su druge postkomunističke zemlje bile u snažnom padu gospodarske djelatnosti.
Uzbekistan izvozi traženu robu - pamuk, zlato i plin, sve roba čija se cijena u posljednjih dvadeset godina povećala. Međutim, Uzbekistan ima dobru makroekonomsku i industrijsku politiku i jedina je zemlja koja je uspjela povećati udio industrije u BDP-u. Posebno se to odnosi na mašineriju i transportna sredstva. Gotovo iz ničega, Uzbekistan je razvio automobilsku industriju, a 2011. postao je 15. zemljom na svijetu u korištenju brzih vlakova, koji vozi između Taškenta i Samarkanda, te dalje prema Buhari i Karšiju.
Zanimljivo, Uzbekistan nema milijardera. Prema broju ultrabogatih, prednjače Rusija i Gruzija, a potom ih slijede Ukrajina i Kazahstan. Ali, Azerbajdžan i Uzbekistan, koji bi trebali imati zasebno po deset milijardera nemaju niti jednog. Naravno, to treba uzeti s oprezom s obzirom da se u tu brojku ne računa zgrtano bogatstvo državnih poglavara, koji se i dalje nasljeđuju, a ne biraju. I sve to u zemlji koja nema dovoljno plinskog bogatstva da bi postala značajnim plinskim igračem, te u zemlji koja nema izlaz na more.
Prvi i dosad jedini predsjednik Uzbekistana Islam Karimov objavio je ranih 1990-ih svoju knjigu Uzbekistan: Vlastiti model tranzicije prema tržišnom gospodarstvu. Karimov je u njoj opisao pet glavnih načela gospodarskog razvitka zemlje: oslobađanje ekonomije od ideologije; država kao glavni reformator; vladavina prava; jaka socijalna politika; postepene reforme za prilagođavanje tržištu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
