Katalonski parlament je odredio da će 17. rujna 2017. stanovnici te regije glasovati na referendumu kojim će se odrediti hoće li Katalonija ostati dijelom Kraljevine Španjolske ili će formalno tražiti status nezavisne zemlje. Osim što Kataloncima očito predstoji zanimljivo ljeto pune kampanje, ovime se nastavlja razdoblje referenduma kao novootkrivena europska mogućnost izražavanja naroda koje se ponovno postavlja kao demokratskije rješenje od uobičajenih izbora. Ujedno izražava snažan povratak nacionalnih osjećaja i najavu novih referenduma u samoj Španjolskoj (Baskija, Galicija), u Velikoj Britaniji (Škotska, Sjeverna Irska), u Francuskoj (Korzika, Bretanja), u Danskoj (Grendland, Farski otoci), u Italiji (Južni Tirol), u Belgiji (Flandrija) i drugdje po Europi.
Stječe se snažan dojam kako su Katalonci posebno skloni nezavisnosti, te tu pobiru mnoge simpatije raznoraznih političkih i nevladinih pokreta. Tijekom godina Katalonija je spretno brendirala svoju regiju, uvela u Europsku uniju katalonski kao službeni jezik kao plod dugotrajne aktivnosti Parlamenta Katalonije i Parlamenta Balearskih otoka, a politički je katalonski pokret za nezavisnost dobio značajnu podršku na regionalnoj razini. Regionalni predsjednik Carles Puigdemont, jedan od čelnika Katalonske europske demokratske stranke koja se zalaže za katalonsku nezavisnost, zorno je prikazao tu moć spram Madrida jasno istaknuvši da će se referendum održati s ili bez španjolskog blagoslova, iako bi on htio da se ipak provede uz potporu središnje vlade.
Madrid, naravno, ne želi odcjepljenje Katalonije. Razloga je više, od samog raspada teritorijalnog integriteta zemlje, pa do gubitka šestine svog stanovništva i jednog od ključnih doprinositelja stagnirajućem španjolskom gospodarstvu u kojem je nezaposlenost dosegla nevjerojatnih 22 posto. Odcjepljenje bi dovelo do prekida financijskih tokova između Katalonije i Španjolske, a uzrokovalo bi zasigurno i poteškoće u međunarodnoj trgovini, globalizacijskim tijekovima, EU, NATO-u, a osobito bi se postavio presedan koji nitko ne želi priznati još od osamostaljenja Kosova, koji se još naziva balkanizacijom Europe.
Katalonija danas dobiva milijarde eura iz europskih strukturnih fondova, a regionalna vlada ima dug od 42 milijarde eura, što znači da bi nezavisna Katalonija morala odmah rješavati pitanja duga i to vjerojatno mehanizmom EU koji je u Španjolskoj i doveo do protestnih stranaka kao što je Podemos. Europa poziva na solidarnost, a ne na 'sebični ekonomski nacionalizam', ali istovremeno iz Bruxellesa stiže poruka da ako Katalonija odbija pomoći manje uspješnim španjolskim regijama, zašto bi ostatak Europe pomogao Kataloniji u spašavanju njezinih banaka ili financirati brzo rastući zbroj mirovina. Sa svim tim dugom je pitanje kako bi se pokrili svi troškovi nezavisnosti i kako će Katalonija privući strane ulagače koji bi financirati sva ta trošenja. Svake godine, Katalonci moraju doprinijeti 17 milijardi eura od poreznog nameta španjolskoj središnjoj vladi. Prema riječima pobornika nezavisnosti, ovi zahtjevi guraju Kataloniju u dug i ostavljaju bogatu zemlju u socijalnim problemima. Madrid doista mora promijeniti taj svoj stav, jer je središnja vlada dala fiskalnu autonomiju čak i Baskiji, pa stoga i Barcelona može preuzeti nadzor nad svojim financijama i gospodarskom budućnosti.
U samoj regiji svoje sjedište imaju mnogobrojne španjolske kompanije kojima katalonsko tržište čini tek 15 do 25 posto cjelokupnog španjolskog tržišta. Deset najvećih španjolskih kompanija prisutne su u Kataloniji – Telefonica, Repsol, Santander, Endesa, Iberdrola, ACS Group, CEPSA, BBVA, Mercadona i El Corte Ingles. Sve ove kompanije trebaju Španjolsku ili barem katalonsku državu toliko udubljenu u Europu da joj nezavisnost zapravo neće ništa značiti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
