Ovogodišnji G20 summit svakako će ostati upamćen po velikim prosvjedima i neredima koji su izbili prije i tijekom održavanja summita u njemačkom gradu Hamburgu. Već drugu noć u nizu traju žestoke borbe između radikalnih prosvjednika i policije na ulicama Hamburga. Podižu se barikade, razbijaju se dućani i okolna vozila. O kakvoj se magnitudi sukoba radi dobro nam govori podatak da je do sada ozlijeđeno čak više od 200 pripadnika policije.
Može se stoga komotno reći da je ovo nešto još neviđeno kada je riječ o prosvjedima koji gotovo uvijek prate G8 (sada, još uvijek, G7) i G20 summite. Prosvjedi se organiziraju, manji sukobi često izbijaju, ali nikada ne na ovakvoj razini - ovo čemu smo svjedočili tijekom zadnje dvije noći u Hamburgu moglo je potpuno izmaknuti kontroli.
Neki će reći kako je već i izmaklo, no, moglo je biti još i gore - sukobi su bili na rubu oružanih incidenata. Koliko je nedostajalo da policija otvori vatru na prosvjednike? Izgleda ne puno, a to onda više nije "samo prosvjed", to gotovo uvijek predstavlja Rubikon nakon kojeg više nema povratka natrag.
Takvim eskalacijama na prostoru Europe još uvijek ne svjedočimo, ali one se događaju na granicama Starog kontinenta, primjerice u Turskoj gdje je ta točka nakon koje nema povratka prijeđena. Naime, Turska, iako autoritarna zemlja, nije politički stabilna - veliki anti-vladini prosvjedi obilježili su zadnjih nekoliko godina, no, rezultat im je bio posve kontraproduktivan. Naime, želeći zaustaviti Erdogana i njegovu sve autoritarniju vladavinu, prosvjednici su zapravo i ubrzali transformaciju Turske prema tom autoritarnim modelu protiv kojeg su se borili.
U ovakvim situacijama je itekako jasno pravilo akcije i reakcije. Vlast rijetko na gnjev reagira popustljivošću, upravo suprotno, gnjev se dočekuje s još većom količinom agresivnosti i represije. To se dogodilo i u Turskoj gdje je Erdogan do sada već toliko ojačao da ga neki nazivaju "novim sultanom", a što se prosvjednika tiče, nije rijetkost da policija sada uz veliku količinu suzavca otvara i vatru na njih.
Ovakvi procesi moraju neminovno voditi prema nekim kulminacijama, a u Turskoj to je bio prošlogodišnji pokušaj državnog udara. Možda jest iza svega stajao utjecajni pokret Fetullaha Gulena, možda su pojedine Zapadne sile potajno poticale puč jer im je Erdogan počeo smetati, no sve to ne bi bilo izvedivo da se u samom narodu nije stvorila kritična želja za njegovim rušenjem.
Želja jest bila velika, ali tinjala je kod možda tek polovice populacije, ako i toliko. U konačnici dogodio se vrhunac koji se morao dogoditi, i nije uspio, pučisti su poraženi, Erdogan je preživio pokušaj rušenja i iz svega izašao još i snažniji, ali i znatno okrutniji, no ranije.
Isti proces imamo i u Europi, ali u zemljama naprednije demokracije on ima drugačiji vanjski izgled. Naime, tzv. "zdrava demokracija" zapravo ne dozvoljava akumulaciju gnjeva protiv jedne osobe ili skupine osoba. To znači da mase svoj gnjev mogu usmjeriti jedino protiv cjelokupnog sistema što je, u konačnici, logičnije, ali i znatno teže za realizirati - drugim riječima, lako je mrziti pojedinca, despota ili diktatora, i usmjeriti sav gnjev prema toj osobi, ali ići kontra cijelog sistema nije nešto oko čega će se većina stanovništva složiti tako da ti potezi ostaju na radikalnoj manjini, a upravo tome svjedočimo u Njemačkoj.
Njemačku vežemo uz razne slike tijekom 20. stoljeća, naročito uz nacizam i kasniju podjelu na istočnu i zapadnu Njemačku. No, u Njemačkoj ćemo pronaći razne kontraste - možda nekima militantni anti-kapitalizam nije nešto što će prvo povezati uz Njemačku, no, upravo u Njemačkoj on doživljava svoju renesansu.
Više incidenata mogli bismo spomenuti iz 70-ih i 80-ih godina. Ovo što se zadnje dvije noći događa u Hamburgu poprilično podsjeća na početke ovakvih sukoba - točnije na 1. Maj 1987. i berlinsku gradsku četvrt Kreuzberg (na prostoru tadašnje zapadne Njemačke). Kada je tog dana policija krenula na prosvjednike ovi su uzvratili još neviđenom silom - kišom kamenja, boca i molotovljevih koktela. U konačnici se policija morala na više sati potpuno ukloniti iz zone pod nazivom "SO 36" gdje je, po odlasku policije, uslijedila velika pljačka i razbijanje imovine - slično kao i sinoć u Hamburgu.
Kada je Ronald Reagan dolazio u Berlin idućeg mjeseca, u lipnju 1987., na ulice je izašlo oko 50,000 prosvjednika protiv njegove hladnoratovske politike. Među tim prosvjednicima bilo je i oko 3,000 ljudi u crnom, s maskama na licima - bio je to Crni blok (eng. Black Bloc).
Tko su oni? Riječ je o neformalnoj skupini koja se pojavljuje na prosvjedima, naročito onima koji imaju anti-globalističke i anti-kapitalističke konotacije. Kako i sam naziv govori, sastoji se od ljudi obučenih u crno, mahom mladih ljudi, koji su najčešće anarhističkog, ili općenito antikapitalističkog, uvjerenja.
Ono što je bitno istaknuti je to da Crni blok nije organizacija, već strategija, poput građanskog neposluha. Iako se pojavljuju na brojnim mjestima diljem svijeta, oni nemaju niti centralno vodstvo niti su organizacija u tom smislu riječi. No, dakako, uče jedni od drugih, direktno i neposredno, te razvijaju taktiku koja uključuje i određene forme urbanog sukobljavanja (podizanje barikada, preuzimanje kontrole nad objektima itd).
Svakako je značajno da je ovaj pokret, strategija, kako god želimo zvati Crni blok, nastao upravo u Njemačkoj. Pritom treba svakako spomenuti i 1. Maj 1988. kada su na prostoru Kreuzberga u Berlinu izbili još i veći nemiri nego godinu dana ranije. Ovog puta policiju su napali i s čeličnim kuglicama koje su ispaljivali iz praćki. Berlinski dnevni list BZ idućeg dana objavio je naslovnicu "Beirut?? Nein, das ist Berlin!".
Nakon pada Berlinskog zida stvari su se donekle stišale, ali u 21. stoljeću ponovno se sve više pojavljuje Crni blok, naročito u borbi protiv globalizma i organizacija koje su sinonim za globalizam - kao što su MMF, Svjetska banka, WTO itd., a naročito G summiti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
