Ovogodišnji G20 summit svakako će ostati upamćen po velikim prosvjedima i neredima koji su izbili prije i tijekom održavanja summita u njemačkom gradu Hamburgu. Već drugu noć u nizu traju žestoke borbe između radikalnih prosvjednika i policije na ulicama Hamburga. Podižu se barikade, razbijaju se dućani i okolna vozila. O kakvoj se magnitudi sukoba radi dobro nam govori podatak da je do sada ozlijeđeno čak više od 200 pripadnika policije.
Može se stoga komotno reći da je ovo nešto još neviđeno kada je riječ o prosvjedima koji gotovo uvijek prate G8 (sada, još uvijek, G7) i G20 summite. Prosvjedi se organiziraju, manji sukobi često izbijaju, ali nikada ne na ovakvoj razini - ovo čemu smo svjedočili tijekom zadnje dvije noći u Hamburgu moglo je potpuno izmaknuti kontroli.
Neki će reći kako je već i izmaklo, no, moglo je biti još i gore - sukobi su bili na rubu oružanih incidenata. Koliko je nedostajalo da policija otvori vatru na prosvjednike? Izgleda ne puno, a to onda više nije "samo prosvjed", to gotovo uvijek predstavlja Rubikon nakon kojeg više nema povratka natrag.
Takvim eskalacijama na prostoru Europe još uvijek ne svjedočimo, ali one se događaju na granicama Starog kontinenta, primjerice u Turskoj gdje je ta točka nakon koje nema povratka prijeđena. Naime, Turska, iako autoritarna zemlja, nije politički stabilna - veliki anti-vladini prosvjedi obilježili su zadnjih nekoliko godina, no, rezultat im je bio posve kontraproduktivan. Naime, želeći zaustaviti Erdogana i njegovu sve autoritarniju vladavinu, prosvjednici su zapravo i ubrzali transformaciju Turske prema tom autoritarnim modelu protiv kojeg su se borili.
U ovakvim situacijama je itekako jasno pravilo akcije i reakcije. Vlast rijetko na gnjev reagira popustljivošću, upravo suprotno, gnjev se dočekuje s još većom količinom agresivnosti i represije. To se dogodilo i u Turskoj gdje je Erdogan do sada već toliko ojačao da ga neki nazivaju "novim sultanom", a što se prosvjednika tiče, nije rijetkost da policija sada uz veliku količinu suzavca otvara i vatru na njih.
Ovakvi procesi moraju neminovno voditi prema nekim kulminacijama, a u Turskoj to je bio prošlogodišnji pokušaj državnog udara. Možda jest iza svega stajao utjecajni pokret Fetullaha Gulena, možda su pojedine Zapadne sile potajno poticale puč jer im je Erdogan počeo smetati, no sve to ne bi bilo izvedivo da se u samom narodu nije stvorila kritična želja za njegovim rušenjem.
Želja jest bila velika, ali tinjala je kod možda tek polovice populacije, ako i toliko. U konačnici dogodio se vrhunac koji se morao dogoditi, i nije uspio, pučisti su poraženi, Erdogan je preživio pokušaj rušenja i iz svega izašao još i snažniji, ali i znatno okrutniji, no ranije.
Isti proces imamo i u Europi, ali u zemljama naprednije demokracije on im...
Može se stoga komotno reći da je ovo nešto još neviđeno kada je riječ o prosvjedima koji gotovo uvijek prate G8 (sada, još uvijek, G7) i G20 summite. Prosvjedi se organiziraju, manji sukobi često izbijaju, ali nikada ne na ovakvoj razini - ovo čemu smo svjedočili tijekom zadnje dvije noći u Hamburgu moglo je potpuno izmaknuti kontroli.
Neki će reći kako je već i izmaklo, no, moglo je biti još i gore - sukobi su bili na rubu oružanih incidenata. Koliko je nedostajalo da policija otvori vatru na prosvjednike? Izgleda ne puno, a to onda više nije "samo prosvjed", to gotovo uvijek predstavlja Rubikon nakon kojeg više nema povratka natrag.
Takvim eskalacijama na prostoru Europe još uvijek ne svjedočimo, ali one se događaju na granicama Starog kontinenta, primjerice u Turskoj gdje je ta točka nakon koje nema povratka prijeđena. Naime, Turska, iako autoritarna zemlja, nije politički stabilna - veliki anti-vladini prosvjedi obilježili su zadnjih nekoliko godina, no, rezultat im je bio posve kontraproduktivan. Naime, želeći zaustaviti Erdogana i njegovu sve autoritarniju vladavinu, prosvjednici su zapravo i ubrzali transformaciju Turske prema tom autoritarnim modelu protiv kojeg su se borili.
U ovakvim situacijama je itekako jasno pravilo akcije i reakcije. Vlast rijetko na gnjev reagira popustljivošću, upravo suprotno, gnjev se dočekuje s još većom količinom agresivnosti i represije. To se dogodilo i u Turskoj gdje je Erdogan do sada već toliko ojačao da ga neki nazivaju "novim sultanom", a što se prosvjednika tiče, nije rijetkost da policija sada uz veliku količinu suzavca otvara i vatru na njih.
Ovakvi procesi moraju neminovno voditi prema nekim kulminacijama, a u Turskoj to je bio prošlogodišnji pokušaj državnog udara. Možda jest iza svega stajao utjecajni pokret Fetullaha Gulena, možda su pojedine Zapadne sile potajno poticale puč jer im je Erdogan počeo smetati, no sve to ne bi bilo izvedivo da se u samom narodu nije stvorila kritična želja za njegovim rušenjem.
Želja jest bila velika, ali tinjala je kod možda tek polovice populacije, ako i toliko. U konačnici dogodio se vrhunac koji se morao dogoditi, i nije uspio, pučisti su poraženi, Erdogan je preživio pokušaj rušenja i iz svega izašao još i snažniji, ali i znatno okrutniji, no ranije.
Isti proces imamo i u Europi, ali u zemljama naprednije demokracije on im...
