U uobičajenom načinu političke borbe, politička utakmica vodi se oko ideoloških i svjetonazorskih pitanja ili argumentirane rasprave s činjenicama o gospodarskim, demografskim, ekološkim i drugim pitanjima. Međutim, postoji i prljava kampanja kojoj je cilj denuncirati oponente. Često se koristi "prljavo rublje" i "tajne" iz osobnog života političara. Tako se u izbornim kampanjama saznaje tko je u mladosti pušio marihuanu, imao pobačaj, sudjelovao u potencijalnim kriminalnim radnjama, vršio utaju poreza. Uz te, postoje i drugi načini kako se može oblatiti suparnike.
Svakako najspektakularniji od njih je igranje na "Hitlerovu kartu". Zapanjujući fenomen svjetske politike je uspoređivanje aktualnih političara i državnika s Adolfom Hitlerom i nacizmom. Rijetko koji suvremeni državnik uspio je izbjeći neslavnu usporedbu. S Hitlerom su prije ili kasnije bili uspoređivani George W. Bush, Vladimir Putin, Recep Erdogan, Nicolas Sarkozy, Angela Merkel, Tony Blair, Hillary Clinton, Barack Obama i mnogi drugi. Zadnjih godina prisutna je prava poplava "novih Hitlera".
Zadnju takvu pompoznu usporedbu učinio je ovoga travnja tajnik za medije Bijele kuće Sean Spicer kada je usporedio sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada s nacističkim Führerom. Dogodilo se to nakon što je američki državni vrh optužio Assadovu vladu za izvođenje kemijskog napada na civile u Idlibu. Prema prvotnom komentaru Spicera, Assad je gori od Hitlera jer čak ni Hitler "nije koristio kemijsko oružje protiv svog naroda na način kako to čini Assad". Tvrdnja je izazvala histeriju u medijima pa se naposljetku Spicer morao ispričati. Istina je da na bojnom polju Hitler nije koristio kemijsko oružje zbog svog iskustva vojnika u Prvom svjetskom ratu, ali je zato nacistički režim koristio plinske komore da istrijebi milijune Židova, Roma, Slavena i drugih rasno ili politički nepoćudnih "Untermensch", tj. tzv. podljudi.
Prilikom razmatranja fenomena usporedbi s nacizmom ne smije se izostaviti tzv. Godwinov zakon. On označava internetsko pravilo prema kojemu što duže traje online rasprava, vjerojatnost korištenja usporedbi s Hitlerom ili njegovim djelima postaje sve veća neovisno o tome koja je tema diskusije. Američki pravnik Mike Godwin još je davne 1990. objavio neformalni zakon koji se ispočetka odnosio na rasprave na Usenetu. Danas se to pravilo odnosi na online rasprave kao što su internetski forumi, chatovi, društvene mreže kao i govori, članci i drugi oblici političkog izražavanja. I Godwin je pogodio točno u sridu. 2012. Godwinov zakon je ušao u treće izdanje Oxfordskog engleskog rječnika. Neki taj zakon primjenjuju u internetskim debatama te se one zatvaraju odmah čim netko posegne za nacističkom kartom, a debatu je dobila druga strana. Sam Godwin je opisao zakon kao način da se spriječe usporedbe s hiperbolama te da se zaštiti sjećanje na Holokaust.
Nacističke usporedbe nisu nove (npr. svi američki predsjednici nakon 1945. su bili uspoređivani s Hitlerom), ali u zadnje vrijeme su se intenzivirale. Najviše se koriste za opisivanje nekad stavova, a danas politika Donalda Trumpa. Trump je učinio isto usporedivši američke obavještajne službe s onima nacističke Njemačke. Britanski ministar vanjskih poslova Boris Johnson usporedio je ciljeve Europske unije s ciljevima Trećeg Reicha. Ruska televizija nalijepila je nacističku etiketu Zapadu zbog krize u Aleppu. Turska vlada je uoči referenduma o promjeni Ustava optužila Nizozemsku i Njemačku da koriste nacističke taktike što je više nego neobično budući da se radi o dvije super liberalne države otvorenih društava sa snažnim nevladinim organizacijama. Teško da Nijemce takve usporedbe pogađaju pogotovo kad dolaze od jednog autokrata kao što je Erdogan i kad Njemačka ima snažne antinacističke zakone.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
