U uobičajenom načinu političke borbe, politička utakmica vodi se oko ideoloških i svjetonazorskih pitanja ili argumentirane rasprave s činjenicama o gospodarskim, demografskim, ekološkim i drugim pitanjima. Međutim, postoji i prljava kampanja kojoj je cilj denuncirati oponente. Često se koristi "prljavo rublje" i "tajne" iz osobnog života političara. Tako se u izbornim kampanjama saznaje tko je u mladosti pušio marihuanu, imao pobačaj, sudjelovao u potencijalnim kriminalnim radnjama, vršio utaju poreza. Uz te, postoje i drugi načini kako se može oblatiti suparnike.
Svakako najspektakularniji od njih je igranje na "Hitlerovu kartu". Zapanjujući fenomen svjetske politike je uspoređivanje aktualnih političara i državnika s Adolfom Hitlerom i nacizmom. Rijetko koji suvremeni državnik uspio je izbjeći neslavnu usporedbu. S Hitlerom su prije ili kasnije bili uspoređivani George W. Bush, Vladimir Putin, Recep Erdogan, Nicolas Sarkozy, Angela Merkel, Tony Blair, Hillary Clinton, Barack Obama i mnogi drugi. Zadnjih godina prisutna je prava poplava "novih Hitlera".
Zadnju takvu pompoznu usporedbu učinio je ovoga travnja tajnik za medije Bijele kuće Sean Spicer kada je usporedio sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada s nacističkim Führerom. Dogodilo se to nakon što je američki državni vrh optužio Assadovu vladu za izvođenje kemijskog napada na civile u Idlibu. Prema prvotnom komentaru Spicera, Assad je gori od Hitlera jer čak ni Hitler "nije koristio kemijsko oružje protiv svog naroda na način kako to čini Assad". Tvrdnja je izazvala histeriju u medijima pa se naposljetku Spicer morao ispričati. Istina je da na bojnom polju Hitler nije koristio kemijsko oružje zbog svog iskustva vojnika u Prvom svjetskom ratu, ali je zato nacistički režim koristio plinske komore da istrijebi milijune Židova, Roma, Slavena i drugih rasno ili politički nepoćudnih "Untermensch", tj. tzv. podljudi.
Prilikom razmatranja fenomena usporedbi s nacizmom ne smije se izostaviti tzv. Godwinov zakon. On označava internetsko pravilo prema kojemu što duže traje online rasprava, vjerojatnost korištenja usporedbi s Hitlerom ili njegovim djelima postaje sve veća neovisno o tome koja je tema diskusije. Američki pravnik Mike Godwin još je davne 1990. objavio neformalni zakon koji se ispočetka odnosio na rasprave na Usenetu. Danas se to pravilo odnosi na online rasprave kao što su internetski forumi, chatovi, društvene mreže kao i govori, članci i drugi oblici političkog izražavanja. I Godwin je pogodio točno u sridu. 2012. Godwinov zakon je ušao u treće izdanje Oxfordskog engleskog rječnika. Neki taj zakon primjenjuju u internetskim debatama te se one zatvaraju odmah čim netko posegne za nacističkom kartom, a debatu je dobila druga strana. Sam Godwin je opisao zakon kao način da se spriječe usporedbe s hiperbolama te da se zaštiti sjećanje na Holokaust.
Nacističke usporedbe nisu nove (npr. svi američki predsjednici nakon 1945. su bili uspoređivani s Hitlerom), ali u zadnje vrijeme su se intenzivirale. Najviše se koriste za opisivanje nekad stavova, a danas politika Donalda Trumpa. Trump je učinio isto usporedivši američke obavještajne službe s onima nacističke Njemačke. Britanski ministar vanjskih poslova Boris Johnson usporedio je ciljeve Europske unije s ciljevima Trećeg Reicha. Ruska televizija nalijepila je nacističku etiketu Zapadu zbog krize u Aleppu. Turska vlada je uoči referenduma o promjeni Ustava optužila Nizozemsku i Njemačku da koriste nacističke taktike što je više nego neobično budući da se radi o dvije super liberalne države otvorenih društava sa snažnim nevladinim organizacijama. Teško da Nijemce takve usporedbe pogađaju pogotovo kad dolaze od jednog autokrata kao što je Erdogan i kad Njemačka ima snažne antinacističke zakone.
Postavlja se pitanje čemu stalne usporedbe s režimom koji je ušao u povijest kao najveće zlo 20. stoljeća? Odgovor je jednostavan. Baš zbog toga. Hitler i Treći Reich dobili su povijesnu etiketu apsolutnog zla i najvećih negativaca u čitavoj svjetskoj povijesti. Prema međunarodnoj židovskoj organizaciji, Ligi protiv kleveta (ADL) usporedba je široko rasprostranjena zato što je to "najdostupniji povijesni događaj koji ilustrira dobro protiv zla". Kada rasprava dođe u fazu "tko je dobar a tko loš" logično je da se poseže za najgorom pogrdom. No, "netočne usporedbe trivijaliziraju jedinstvenu tragediju u ljudskoj povijesti", tvrdi ravnatelj ADL-a, Jonathan Greenblatt, "posebice kada javne osobe prizivaju sjećanje na Holokaust u pokušaju zadobivanja političkih bodova".
Dakle, premda je jasno da se igranjem na Hitlerovu kartu omalovažava Holokaust, ona se stalno izvlači. Oni koji je koriste ispravno smatraju da dobivaju pažnju javnosti, ali je upitno koliko im može pomoći u političkoj utakmici. Usporedba je toliko istrošena da kada je kandidati koriste zapravo im može samo odmoći što smatraju mnogi analitičari. Usporedba podiže uloge i odvraća pozornost od bitnoga te govori zapravo o osobi koja je koristi puno više nego o osobi na koju se uvreda odnosila.
Slobodno se može zaključiti kako 90% usporedbi s nacifašizmom danas nije opravdano. Današnji svijet, krajem drugog desetljeća 21. stoljeća, uvelike se razlikuje od svijeta kada je postojao nacistički pokret i Treći Reich, tj. između 1918. i 1945. Današnji svjetski poredak je multipolaran gdje glavnu riječ vode SAD, Rusija i Kina. SAD uglavnom propagira ideologiju liberalizma, putinizam ne predstavlja koherentnu ideologiju, a kineski komunizam se ideološki odavno ispuhao. Više nema vatrenih podjela na fašiste i komuniste. Države sve manje vodi ideologija, a sve više čisti pragmatizam. Između dva svjetska rata, fašističke države su nastojale osvajati izgubljena područja, dok danas postoje samo borbe za sfere utjecaja. Tridesetih je bilo vidljivo dizanje Njemačke, Italije i Japana, danas postoji dizanje Kine, ali ono je prilično drukčije od fašističkog. Danas je u velikom dijelu svijeta prevladala demokracija i tržišno gospodarstvo dok se tridesetih činilo da su oba sustava na zalazu, a budućnost u totalitarizmima.
Naravno, neka obilježja fašizma bi se mogla naći valjda skoro u svim državama, ali to ih nužno ne čini fašističkima. Orbanova Mađarska i Erdoganova Turska su autoritarne vladavine koje krše ljudska prava. ali nisu fašističke. U političkom izričaju Donalda Trumpa poput antiimigrantskih i antimuslimanskih stavova dalo bi se naći sličnosti s Hitlerom i Mussolinijem, ali to ga ne čini jednim od fašista. Ekscentrični 70-godišnjak, npr. nije pokušao osvojiti vlast nasilnim putem, niti je uspio osvojiti vlast nad svojom strankom, a kamoli nad cijelom državom poput fašističkih vođa. Nije proveo desetljeće prije dolaska na vlast u pozivima na nasilje protiv manjina poput Hitlera, niti ima iza sebe moćnu ideologiju i pokret mladih poput fašističkih vođa nekad, niti poziva na širenje američkog teritorija. Nacionalni front i Alternativa za Njemačku su nacionalističke i ultra konzervativne stranke, ali ne i fašističke. Malo je pokreta koji bi se danas mogli uspoređivati s Hitlerovim.
Stoga je logično da svi koji rade takve usporedbe bolje nađu nove referentne točke umjesto da se stalno vraćaju na izlizane klišeje. Takve usporedbe su povijesno netočne, promiču antisemitizam, moralno su neprihvatljive, uvreda su za milijune stradalih u Holokaustu i Drugom svjetskom ratu, predstavljaju pogrdu za sve hrabre savezničke vojnike koji su poginuli u borbi protiv nacizma. I najvažnije, od šume novih Hitlera mogli bi se previdjeti ako se pojave oni pravi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
