Uspomena na najveću pobjedu, onu nad nacizmom, može se izopačiti: Okrutni povijesni revizionizam obje sukobljene strane vodit će u nove europske tragedije i u konačnici do nedavno posve nezamislivog - rehabilitaciju samog Adolfa Hitlera

Dok su ruski vojnici marširali Crvenim trgom gdje se danas obilježavao Dan pobjede, ruske krstareće rakete ispaljene su na Kijev. U vrijeme napada u Kijevu se nalazila šefica EU komisije, Ursula von der Leyen. Ovo je vrlo direktan podsjetnik da rat i dalje itekako traje, a činjenica da Rusija nije svoje napade pauzirala ni na dan kad se obilježava pobjeda nad nacističkom Njemačkom puno toga govori.

Dakako, rat u Ukrajini od početka pokazao se kao idealan poligon za povijesni revizionizam i to je nešto čime se bave obje sukobljene strane. Rusija je na samom početku invazije poručila kako će u Ukrajini provesti "de-nacifikaciju", sugerirajući da zemljom upravljaju neo-nacističke skupine. Tvrdnja je od samog početka bila krajnje rastegnuta jer nacističke i radikalne nacionalističke tendencije su bile primarno koncentrirane u redovima ukrajinskih paramilitarnih skupina kao što je često spominjana notorna bojna Azov. No, kako to nerijetko i biva, spominjanje mračnih ideologija sa sobom nosi i samoispunjavajuća proročanstva koja pak možemo jasno vidjeti u činjenici da je taj isti Azov, sa svom svojom ikonografijom, po izbijanju rata integriran u redove ukrajinskih snaga te ih se sad tretira ne samo kao ravnopravne borce već i heroje koji su tjednima izdržavali ruske napade u čeličani Azovstal na prostoru Mariupolja.

Od početka rata u Ukrajini traje svojevrsna utrka tko će biti "novi Hitler". Rusija je spominjući denacifikaciju Ukrajine odmah dala do znanja što misli o tome. Druga strana pak nije kaskala te su odmah izjednačili rusku invaziju na Ukrajinu s invazijom nacističke Njemačke na Poljsku i druge zemlje.

Ovih dana, a naročito danas, taj veliki revizionizam dolazi najviše do izražaja i teško je reći gdje on opasnije prepravlja tragičnu povijest Europe.

Drugi svjetski rat i uspon nacističke Njemačke nije bila samo najveća tragedija Europe, bila je to najveća tragedija čovječanstva uopće. Unatoč teško opisivim strahotama već po završetku Drugog svjetskog rata počeo se osjećati strah od budućnosti, od one budućnosti kad uspomene na ekstremne ljudske patnje budu polako zaboravljene. Otprilike smo sada stigli do tog povijesnog trenutka. Naravno, na isti moramo gledati iz perspektive cijele Europe, nikako ne lokalno, jer prostor bivše SFRJ je imao svoje ratove 90-ih godina pa nam se ponekad čini bizarnim činjenica da ostatak kontinenta tako olako pristupa cijeloj priči. No, europske uspomene na rat su već poprilično izblijedile, a nacizam postaje samo jedno od propagandnih oruđa za obilježavanje druge strane.

Putin je danas održao relativno kratak govor od kojih 10-ak minuta. Rekao je kako je Rusija suočena s egzistencijalnom prijetnjom, a ta prijetnja su "zapadne globalističke elite". Pritom tvrdi kako je "rat pokrenut protiv Rusije" što je, dakako, poprilična zamjena teza jer kako god Rusija prikazala ovaj razvoj situacije, povijest će uvijek pamtiti tko je ispalio prvi hitac, a druge okolnosti već se ionako polako zaboravljaju.

I dok se ruski upad u Ukrajini s tvrdnjom da su stigli kako bi proveli "denacifikaciju" ne može drugačije opisati neki brutalni revizionizam i nacionalistička i oportuna argumentiranja, nemoguće je zaboraviti i drugu stranu. Jer revizionizam povijesti Europe imamo već neko vrijeme. To je "puzajući revizionizam" koji se polako podizao na noge iz godine u godinu, točno u onoj mjeri koliko su se raspadali odnosi između Rusije i Zapada.

Čim je Rusija ušla u zonu svoje geopolitičke transformacije, a to je okvirno bilo negdje 2011. ili 2012. godine (prvenstveno kada je Moskva odlučila zakočiti američku agresiju u Siriji), krenulo se i s povijesnim revizionizmom. Naravno, zapadni svijet nikad ni nije iskreno i bez fige u džepu (i srcu) priznao ulogu Sovjetskog Saveza u eliminaciji Hitlera i njemačkog nacizma. Uvijek su se tražila opravdanja ne bi li se to umanjilo.

Desetljećima se radilo na tome da se ili izjednači Hitlera sa Staljinom ili da se pak sovjetskog vođu učini još i većim zlikovcem. Jasno, nikome ne pada na pamet rehabilitirati Staljina, pa čak je i sam SSSR shvatio da je to bilo neminovno, ali komparacija s Hitlerom i nacizmom uopće nije ista kategorija.

Nadalje, sovjetske žrtve sistematski se pokušavalo umanjiti kroz godine, do te mjere da asocijacija na oslobođenje Europe budu slike iskrcavanja na Normandiji. Doprinos američkog vojnika oslobađanju Europe ne treba umanjivati, jer i to je samo drugi krak revizionizma, no iz političkih razloga sovjetska uloga se uvijek umanjivala - a bila je presudna.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.