Tri Palestinca su ubijeni 21. srpnja tijekom sukoba s izraelskim sigurnosnim snagama nakon što su Izraelci postavili metalne detektore na ulasku u područje Al Akse, trećeg najsvetijeg mjesta islama, ali i svetog područja židovstva i kršćanstva. Istoga dana ubijena su tri Izraelca u ilegalnom naselju Halamiš na Zapadnoj obali. Nakon tih nemilih događaja, Palestinska samouprava je obavijestila izraelsku vladu da zamrzava sve odnose dok se metalni detektori ne maknu, što uključuje i sigurnosnu suradnju. Izuzeće su samo 'ekstremni' slučajevi, za koje se ne zna što točno jesu.
Odmah je načeto pitanje da li se radi o novoj, trećoj palestinskoj intifadi. Između Izraelaca i Palestinaca postoji nepisani dogovor da Izraelci neće dolaziti na 'gornji dio' nekadašnjeg Salomonovog Hrama, gdje je Kupola na Stijeni odnosno Al-Aksa, a da Arapi neće prilaziti Zidu plača odnosno ostatku potpornog zida negdašnjeg Hrama. Riječ je o iznimno bliskom području. Posjetioci džamije mogu s ruba platoa gledati židove pri molitvi na Zidu plača. Vjerski bi se trebali poštivati, jer se radi o tradicijama koje su najvećim dijelom zajedničke. I židovi i muslimani poštuju kralja Davida/Davuda koji je zamislio izgradnju Hrama u Jeruzalemu/al-Kudsu, te njegovog sina i nasljednika Salomona (Šlomo/Sulejman) koji je Hram i sagradio. Taj Prvi Hram uništio je babilonski kralj Nabukodonosor 587. pr.Kr. , a na istom mjestu je niknuo Drugi Hram 516. pr.Kr. i održao se do 70. godine naše ere kada su rimske snage cara Tita uništile to mjesto. Od tada židovi posjećuju Zid plača, jedini preostali dio Drugog Hrama, prisjećajući se povijesne tragedije hebrejskog naroda i židovske vjere.
Muslimanima je područje Hrama sveto ne samo zbog kraljeva Davida/Davuda i Salomona/Sulejmana, već i stoga što je Poslanik Muhamed posjetio tijekom svog mističnog Noćnog putovanja (al-Isra wal-Miraž) na krilatom konju Buraku Jeruzalem i molio se na mjestu Hrama. Odavde je Muhamed uznesen na nebo 620. godine, gdje se susreo s drugim poslanicima islama. Tolika je bila važnost Jeruzalema da se u vrijeme Muhamedova života uobičavalo klanjati ne prema Kabi u Meki, već prema Jeruzalemu. Ovakva vjerska važnost je ključan dio političke osjetljivosti područja Hrama. Druga intifada Palestinaca je započela upravo na području al-Akse u rujnu 2000. kada je bivši izraelski general i premijer Ariel Sharon posjetio Brdo Hrama u provokativnoj gesti, protivnoj prethodno opisanom nepisanom pravilu, a izraelska je policija raspršila arapske prosvjednike koristeći suzavac i ćorke.
Trenutačni događaji jako podsjećaju na 2000., a pojačavaju i osobnu intifadu koja traje od 2005. kod mnogih Palestinaca na okupiranim područjima. Strah od izbijanja takvog nasilja i krajnje nesigurnosti u samoj Državi Izrael doveo je do nesvakidašnjeg ujedinjenja građana Jeruzalema, i njegovog zapadnog (izraelskog) i njegovog istočnog (arapskog) dijela. Palestinci istočnog Jeruzalema izišli su na ulice i započeli prosvjed protiv simbola izraelske vladavine.
Jedna osoba je u središtu svih tih događanja: izraelski premijer Benjamin Netanyahu. U nedostatku odgovorne i jake američke vlasti koja je upoznata sa stanjem i djeluje u skladu s događajima na terenu, Netanyahu se ponaša divlje i posve iracionalno. I unutar same izraelske javnosti se postavlja pitanje da li je Netanyahu namjerno kasnio u micanju metalnih detektora kako bi održao napetost i odvratio usmjerenost Izraelaca od ključnih pitanja njegove vlasti i njega samoga. Izraelski premijer je zbog vlastite sebičnosti, krajnjeg egoizma i straha po vlastitu slobodu ugrozio rješenje dviju država (koje je sada samo mrtvo slovo na papiru), doveo vlastitu političku stranku Likud na rub raskola, postao marionetom krajnje desnih cionističkih i religiozno-fundamentalističkih političkih stranaka. Sve samo da ostane na premijerskom mjestu dovoljno dugo da pronađe način prekida policijskih i sudbenih istraga oko njegove uloge u organiziranom kriminalu i korupciji, zbog čega bi mogao provesti dobar dio života u zatvoru.
I politički je Netanyahu pokleknuo izraelskoj desnici. Ona nije jedinstvena, već se u svom ekstremizmu natječe za prevlast nad izraelskim Knessetom i populističkim i nacionalističkim apelima među narodom. Netanyahu je trenutačno u zamci Naftalija Bennetta i njegove stranke HaBayit HaYehudi, kao i desničarskih članova Likuda, koji inzistiraju na ostanku izraelskih snaga na Brdu Hrama.
S druge strane se Netanyahu oglušio o savjete vojske odnosno Izraelskih obrambenih snaga, te obavještajne agencije Shin Bet koji su jasno dali do znanja izraelskom šefu vlade da bi bilo kakva intervencija na Brdu Hrama dovela do pojedinačnih intifada (ako ne i kolektivne) te bi ujedinila arapski i izraelski svijet u potpori Palestincima, što se već dugo nije dogodilo. Netanyahu uopće nije primio savjetovanja sigurnosnih službi, a ako neslužbeno jest, onda se o njih oglušio.
Pri tome je strah od ujedinjenja islamskog svijeta protiv kriminalne izraelske politike preuveličan, jer se vidi koliko je arapski svijet podijeljen na liniji islamističke politike. Nakon približavanja Mahmuda Abasa i Ismaila Hanije, pa i mogućnosti održavanja zajedničkih izbora i saveza za ostvarenje nezavisnosti Palestine, Abas je otputovao u Washington gdje je očito dobio zabranu srdačnog odnosa s Hamasom. Potom je započela kriza s Katarom, u čijem središtu jest gostoprimstvo Dohe političkom uredu Hamasa. Turski predsjednik nije imao druge mogućnosti do podrške inačicama Muslimanskog bratstva, koje je u Jordanu povelo velike prosvjede. Sve međupoveznice su napravljene kako bi se onemogućio ujedinjeni palestinski front za ostvarenje rješenja dviju država. Razlog je logičan u realpolitičkom smislu: niti jednoj od strana zainteresiranih za izraelsko-palestinske odnose ne odgovara mir. Što veće napetosti i sukobi, to se više može raditi na jačanju partikularnih interesa i odmjeravanju snaga, da se ne spominju i unutarpolitičke dobiti. Niti jednoj političkoj opciji u Izraelu, Palestini, regionalnim državama, pa ni u svijetu, zapravo ne odgovara mir u Jeruzalemu.
To je sada sasvim jasno, s obzirom da izraelska desnica javno pokazuje otklon od racionalnosti iako je svjesna koliko njezini potezi štete izraelskoj diplomaciji, sigurnosti i gospodarstvu. Oni smatraju da Izrael može lako preživjeti bez razrješenja sukoba i zagovara još jače i brže širenje naselja na okupiranim teritorijama. U nadasve bahatom i samouvjerenom nastupu, zaluđeni Netanyahu govori kako su odlični odnosi Tel Aviva – ali i 'vječnog i ujedinjenog izraelskog glavnog grada Jeuzalema' – s Kairom i Amanom, iako Egipćani i Jordanci ne mogu ignorirati arapsko javno mnijenje koje je zgroženo nepoštivanjem religijskih sloboda. Erdogan je reagirao nekoliko sati nakon suludog postavljanja metalnih detektora i upada na Brdo Hrama, a niti Europa ne može sjediti potiho sa strane, suočena uvijek s terorističkim prijetnjama i izraelskim nametanjem krivnje za antisemitizam.
Krajnje je čudno da izraelska oporba šutke promatra što se događa u navodnom demokratskom višestranačkom okruženju. Ako Izrael želi uspjeti kao nacionalna i demokratska država, njezini vođe (i na vlasti i u oporbi) moraju razumjeti poziciju i vrijeme svog postojanja, u okviru iznimno nestabilnog Bliskog istoka koji je na rubu vrlo velikog sukoba. Oni moraju dovesti k umu činjenicu da, ako žele održati identitet europske/prozapadne kulture, onda moraju završiti s okupacijom i vladavinom manijaka u Knessetu i u vladi, koji su po svemu najsličniji talibanima i Daešu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
