Od 2014. su šijitska iračka organizacija Badr i njegov glavni tajnik Hadi al-Amiri među glavnim akterima iračke politike. Ovakvu poziciju je ova brigada dobila tijekom uspjeha u borbi protiv terorističkih odreda Daeša. Badr je organiziran uz pomoć iz Teherana, pa mnogi vide u ovoj paramilitarnoj jedinici najvažniji instrument iranske politike u Iraku. Poznato je da Iranci žele veći utjecaj na većinski šijitsku središnju vladu u Bagdadu, a istovremeno u Badru vide određenu istovjetnost sa svojom Islamskom revolucionarnom gardom. U pokušaju podijele vlasti, kadrovi Badra su zauzeli pozicije u Ministarstvu unutarnjih poslova te ujedno upravljaju provincijom Dijala. Nema sumnje da se u tome vode i primjerom libanonskog Hezbolaha, što je odličan smjer ako se žele umiriti paravojne strukture i uključiti u očito potrebnu konsocijacijsku upravu u Iraku.
Organizacija Badr je najstarija šijitska milicija u Iraku koja ujedno ima najbliže veze s Teheranom. Ova jedinica je osnovana kao Brigada Badr 1983. kao vojno krilo Vrhovnog vijeća za islamsku revoluciju u Iraku, organizacije koju su činili irački azilanti u Iranu nakon što je irački diktator Sadam Husein započeo s jačim progonom šijita u Iraku. Čelnik te organizacije bio je Muhamad Bakir al-Hakim, kojega su teroristi ubili 2003. a čija obitelj i dalje upravlja ovim Vrhovnim vijećem. Brigada Badr je od svog začetka bila podjedinica Islamske revolucionarne garde, gdje su bili pod upravom Brigade Kuds, dijela pasdarana koji je odgovoran za političke, vojne i obavještajne odnose s iranskim susjedstvom, a pogotovo s Irakom, Sirijom, Libanonom i Palestinom. Nakon američke invazije na Irak i rušenja Sadama Huseina Badr brigada se vratila u Irak, ali je i dalje gajila uske i dobre odnose s Iranom. U prvih nekoliko godina, ova milicija se borila protiv američkih okupatora.
Velika promjena je uslijedila u svibnju 2007. kada se Vrhovno vijeće Islamske revolucije u Iraku preimenovano u Islamsko vrhovno vijeće Iraka, te se donekle distanciralo od iranske diplomacije. Kao politička stranka koja je nominalno odvojena od Irana, i dalje je najvažniji iranski saveznik u Iraku. Badr se, međutim, 2009. službeno odvojio od Vrhovnog vijeća i pridružio se koaliciji Vladavina prava koju je predvodio nekadašnji premijer Nuri al-Maliki. Tada je al-Amiri dobio mjesto ministra transporta, a na izborima 2014. je Badr dobio 22 od 328 mjesta u parlamentu. Ali pravi proboj u iračkoj politici ostvaren je ratnim uspjesima Badra, u suradnji s iračkim Kata'ib Hezbolahom.
Istovremeno, Badr nije promijenio svoju ideologiju. Ostao je vjeran ideji Islamske revolucije kakva je provedena pod Ruholahom Homeinijem u Iranu. Međutim, pitanje je koliko Badr želi izvesti takvu revoluciju u samom Iraku. Za Badriste je iranski Vrhovni vođa najviša vjerska i politička vlast, što je i al-Amiri nekoliko puta potvrdio. On se smatra šijitskim internacionalistom koji bi volio doživjeti koheziju šijitske muslimanske zajednice pod iranskim vodstvom, puno više nego integritet iračke nacionalne države. Potencijalno je to problem za mnoge iračke/arapske šijite koji kritiziraju Badrovu sklonost iranskom vodstvu. Zbog toga je Badr krenuo naglašavati svoje iračke korijene.
Tako je jednu svoju jedinicu nazvao po Muhamadu Bakiru al-Sadru, koji je upamćen među mnogim starijim Iračanima po osnivaču i vođi stranke Dava, koja je najvažnija i najstarija šijitska politička organizacija u Iraku. Sadr je bio velik poštivatelj svog suvremenika Homeinija, ali nikada nije u potpunosti prihvatio logiku velajat-e fakih odnosno političkog uređenja Islamske republike. Sve to, međutim, nije pomoglo odmicanju imidža Badra kao najvažnijeg oruđa iranske politike u susjedstvu, gdje poznati general Kasem Solejmani samo provodi ideju iranskog državnog vodstva koje želi stvoriti u Iraku novi Libanon. Takav politički razvoj bi za Irak bio i te kako potreban, ako se želi ostvariti očuvanje teritorijalnog integriteta iračke države. Budućnost Iraka ovisi prije svega o tome kako će se postaviti šijitske milicije, kurdski nacionalisti i sunitska plemena prema ideji federalizacije ili konsocijacije. Iransko podupiranje libanonskog primjera može samo pripomoći u preživljavanju iračke države, ali možda nije dobro da se sav taj pritisak odvija isključivo preko Badra.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
