Diplomacija i diplomatičnost. To su dvije zlatne riječi koje se često spominju u akademskim, političkim i poslovnim krugovima, ali i kod običnih ljudi te predstavljaju napredan i dobrodošao oblik pregovaranja, dijaloga i sporazumijevanja između dviju ili više zainteresiranih strana. Diplomacija se ponajprije odnosi na umjetnost i praksu provođenja pregovora između različitih država. Diplomacija pripada međunarodnim odnosima.
Premda neki autori smatraju da je i rat neka vrsta diplomacije, što svakako ima smisla jer je rat političko sredstvo kao i diplomacija, kod diplomacije se ponajprije misli na mirno i uljuđeno vođenje pregovora između više predstavnika. Smisao i cilj diplomacije je očuvati mir, stabilnost i prosperitet među narodima i državama. Diplomati bi trebali premošćivati razlike i neslaganja između njihovih država i profitirati na sličnim pogledima kroz potenciranje i dogovaranje ugovora, sporazuma i dogovora u cjelini koji bi trebali osigurati bolju budućnost.
Povijest je pokazala da o diplomaciji odnosno diplomatima: veleposlanicima, konzulima, i ostalim predstavnicima država, ali i svima koji su uključeni u diplomatski proces poput predsjednika, premijera, kraljeva, ovisi hoće li vladati stanje mira ili rata u nekoj regiji ili čak u cijelom svijetu. U prvoj polovici 20. stoljeća diplomacija je kukavno zakazala pa su izbila čak dva svjetska rata koja su odnijela živote oko 90 milijuna ljudi. U drugoj polovici 20. stoljeća diplomacija je dobro radila pa se Hladni rat nikada nije pretvorio u vrući i spašena je populacija cijelog planeta od nuklearnog uništenja. Tu se vidi koliko je važna diplomacija i diplomati. Zato se opravdano može postaviti pitanje koje kvalitete treba imati uspješan diplomat?
Kvalitete koje diplomat mora imati teško se sve mogu pobrojati. Kao i kod svakog drugog zanimanja, a svakako da je diplomacija zanimanje ili bi barem to trebala biti, postoje pojedine osobine koje se traže kao conditio sine qua non eventualnog uspjeha. Isto tako diplomat ima i neke druge osobine koje su vidljive i posebice potrebne u pojedinoj sredini ili pak političkoj prilici.
Vraćajući se klasičnim izvorima, vrijedno je poći od stava legendarnog francuskog diplomata Francoisa Callieresa, koji je smatrao da diplomat tog vremena ima: um koji zapaža i snagu intelektualne penetracije koja će mu omogućiti da prodre u misli drugih ljudi. Diplomat još k tome mora biti: brz, dobar slušatelj, ljubazan i pogodan, treba uvijek najprije promisliti pa tek onda nešto reći, mora obraćati pozornost ženama, ali nikada ne smije izgubiti srce. Prema Callieresu, diplomat mora biti hrabar jer suzdržani i sramežljivi ne mogu uspješno voditi povjerljive pregovore. Diplomat mora imati mirnu prirodu, pažljivo slušati čak i budale, ne smije piti, kartati se, niti "juriti za ženama". Mora izučavati povijest i memoare, poznavati strane institucije i običaje, te uvijek mora moći ocijeniti gdje se nalazi suverenost određene države. Tko ulazi u tu službu uz latinski mora znati i njemački, talijanski i španjolski. Traži se da diplomat isto tako ima i određena znanja s područja književnosti, znanosti, matematike i prava. I na kraju, nakon svih tih kvaliteta koje bi diplomat trebao posjedovati, Callieres tvrdi da se mora ponekad zgodno i zabavljati. Stoga savjetuje da diplomat ima dobrog kuhara koji je često "odličan pregovarač". Callieresovo klasično djelo o pregovaranju s prinčevima nabrojilo je gotovo sve ono što je važno za uspješno obavljanje diplomatske misije i koliko god je udaljena godina njegova izdanja - 1717., ono svakako ima svoju vrijednost. Zanimljivo je da u nabrajanju kvaliteta diplomata koje se spominju u drugim, kasnije objelodanjenim djelima, najčešće se citira Callieres s tek stanovitim moderniziranjem nekih od njegovih zahtjeva.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
