Sve je veća suradnja ruske energetske tvrtke Rosnjeft i Kurdistanske regionalne vlade. Ova velika ruska kompanija najavila je 18. rujna posljednji stadij pregovaranja s vladom autonomne iračke regije o financiranju i izgradnji plinovoda prema Turskoj. Ovaj projekt vrijedan milijardu američkih dolara bio bi glavni izvozni pravac za kurdistanski prirodni plin i preusmjerit će putanju izvoza energije iz iračkog Kurdistana. Naravno, učinci na regionalnu politiku bit će jednako dramatični.
Zemljopis igra veliku ulogu u svakoj odluci iračkog Kurdistana. S obzirom da regija nema izlaska na more, Erbil je ovisan o naftovodima i plinovodima na susjednim teritorijama kako bi izvozila svoje energetske resurse, glavni prihod koji vlada u Erbilu dobiva. Ovisnost o susjedima je ujedno i najveća ranjivost Kurdistana. Naftovod Kirkuk-Ceyhan je, primjerice, glavni transportni put za dostavu kurdistanske nafte u Tursku. Kirkuk je pod upravom iračke središnje vlade, pa ovaj naftovod daje veliku mogućnost federalne kontrole Bagdada nad kurdskim vođama u Erbilu. Među dvjema vlastima postoji već dugogodišnji spor oko doprinosa iračkom federalnom proračunu od prodaje energenata.
Erbil je 2014. zatvorio pedesetogodišnji dogovor oko izvoza nafte i plina s Ankarom, a istovremeno je otvoren poseban ugovor o izgradnji naftovoda iz iračkog Kurdistana u Tursku. Po tom novom dogovoru, Kurdi su svoju ovisnost o iračkoj federalnoj vladi jednostavno zamijenili ovisnošću o Turskoj. I iako je Ankara daleko manje zahtjevna od Bagdada, Turci imaju i dalje veliku moć u Erbilu, određujući kurdistansku razinu izvoza energije i dobivanja zarade. Zapravo, kurdistanska vlada sve svoje financijske transakcije vezane za energiju obavlja preko turske Halkbanke. Osim toga, Turska može zatvoriti kurdistanski pristup naftovodima i plinovodima bez opasnosti po svoju energetsku sigurnost jer Turska uzima samo malen dio kurdske nafte koja prolazi kroz turski teritorij. A iračka vlada zapravo radi isto. Zasad Ankara nije iskoristila svoju prednost kao što je to učinio Bagdad.
Unatoč tome, u Erbilu su svjesni rizika. Turska potpora predsjedniku vlade Masudu Barzaniju se ponajviše temelji na trenutačnim prednostima, ali se može u potpunosti promijeniti ukoliko Barzani nastavi s idejama oko održavanja referenduma o nezavisnosti. U tom slučaju je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan najavio potez svoje vlade i nacionalnih sigurnosnih snaga koji bi zaustavili bilo kakav izvoz kurdistanskih energenata. Ipak još nije jasno kako će i hoće li odgovor Ankare na separatističke težnje Erbila odgovoriti sa zatvaranjem naftovoda ne bi li tako ugrozila sam životni opstanak secesijskog Kurdistana.
Uostalom, Turskoj bi odgovarao još jedan plinovod, a onaj koji financira Rosnjeft, takav plinovod bi mogao postati skora stvarnost. Planiranih 30 milijardi kubičnih metara plina godišnje poteklo bi prema zapadu, a plinovod bi mogao prenositi gotovo dvije trećine sveukupne količine plina koje je prošle godine uvezla Turska. Neće sav taj plin završiti u turskim kućanstvima i industriji. Dio bi se trebao otpremati dalje prema tržištima jugoistočne Europe, napose u Bugarsku, Srbiju i Mađarsku. Unatoč tome, plinovod bi povećao količinu korištenja kurdistanskog plina, a posebno jer je Ankara zainteresirana za alternativne izvore i smanjivanje ovisnosti o dobavama iz Rusije i Irana. Što više prirodnog plina Turska uveze iz iračkoga Kurdistana, to će više utjecaja Ankara imati u Erbilu.
I Rosnjeft bi imao koristi od novog plinovoda. Širenje ruskoga giganta na irački Kurdistan nije samo strategija Kremlja za političko pozicioniranje u središtu nestabilnosti Bliskog istoka, već i potpora rosnjeftovljevoj strategiji koja se natječe s ruskim državnim izvoznikom plina Gazpromom. Rosnjeft već dugo vremena pokušava prekinuti Gazpromov monopol na izvoz prirodnog plina putem plinovoda iz Rusije. Sa svojim planovima povećanja izvoza prirodnog plina iz iračkog Kurdistana u Tursku i na Balkan, Rosnjeft bi uspio zavladati dijelom najvažnijih tržišta Gazproma.
Ali nije samo Rosnjeft prisutan na kurdistanskom energetskom tržištu. Rosnjeft je samo prva velika naftna kompanija koja je počela s izvozom prethodno kupljene kurdistanske nafte i time je poduprla financijsku konstrukciju Erbila. Ruska kompanija je potom iskoristila ovaj ugovor za dobivanje dogovora oko plinovoda, kao i za sporazum o istraživanju i razvoju na pet lokacija u iračkom Kurdistanu. Osim ovih čvrstih poveznica s Rosnjeftom, Kurdistanska regionalna vlada je također razriješila dugotrajni spor s Pearl Petroleum Co. oko kašnjenja u plaćanjima. Dvije strane su postigle dogovor koji uključuje buduća ulaganja u proizvodnju prirodnog plina, što će najzad doprinijeti i prvim izvozima kroz Rosnjeftove plinovode. I dok se tu radi o određenoj konkurentnosti Rosnjefta i Gazproma, čista je iluzija da se u Rosnjeftovim odlukama ne nazire i potpora ruske vlade.
Ruska politika je ovime već potvrdila uzorak svoje politike na Bliskom istoku koja se ukratko može sažeti kao diplomatski odnosi sa svima, a potpora nikome posebno. Kremlju je poznato da se energetskim odnosom s Erbilom učvršćuje ruska prisutnost u Iraku i Kurdistanu, a istovremeno ne daje snažnu potporu kurdistanskoj nezavisnosti znajući unaprijed da je ona neodrživa bez kontrole nad Kirkukom. Ruski predsjednik Vladimir Putin je komentirao samo kako Rusija razumije osjetljivost kurdskoga pitanja i da se njihovi zahtjevi za referendumom moraju odgovoriti unutar međunarodnog prava. Time Kremlj ne daje jasni stav prema referendumu, već čeka razvoj događaja. Kakav god on bio, Putinu je poznato da je sada Rusija glavni energetski partner Erbila i u budućnosti će o Rusiji ovisiti mnogi planovi razvoja kurdistanskoga gospodarstva. Tako su i Sjedinjene Države, uobičajeni bliski prijatelji Kurda, izgubili svoj oslonac u Erbilu.
Kurdska neovisnost bez Kirkuka je samo san. U borbi protiv Daeša, Kurdi su uspjeli osvojiti Kirkuk, iako su skoro izgubili Erbil. I bili bi izgubili svoj glavni grad da nije bilo trenutačne pomoći Irana. Barzani je sa svojom obitelji napustio Erbil, dok su se pešmerge borile za naftna polja oko Kirkuka pokazujući gdje leži pravi interes kurdistanske samouprave. Sada je Erbil na rubu bankrota i jedva plaća svoje zaposlenike, a Kirkuk je daleko od kurdistanske kontrole.
Jednostavna je i objektivna činjenica da u dugoročnom razdoblju neovisni Kurdistan ne može preživjeti sam za sebe. Ukoliko dođe do međunarodne potpore Erbilu, ponovit će se scenarij Južnog Sudana. A u slučaju borbe s iračkim snagama, Kurdi nemaju šanse za pobjedom jer je Bagdad uspio osuvremeniti svoju vojsku. Iranske i turske snage će pripomoći u gušenju kurdistanske secesije. Jedini način autonomije pa i neovisnosti Kurdistana jest multilateralni, dakle onakav kakav bi mogli prihvatiti svi regionalni dionici. U Kirkuku već dolazi do sukoba Kurda i Turkmena, a sve to zadovoljno gledaju teroristički ostaci Daeša koji u datim okolnostima sagledava stanje kao dobru priliku regrupiranja i pokušaja ovladavanja barem nezanimljivim područjima jugozapadnog Iraka.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
