U noći 10. svibnja 1940, više od 40.000 njemačkih vojnih vozila se skupilo blizu njemačke granice s Luksemburgom te se pripremalo za ofenzivu Francuske kroz Ardensku šumu. Prije ofenzive tisuće nacističkih vojnika su dobili Pervitin, metamfetamin kojeg su razvili njemački znanstvenici kako bi poboljšali borbene sposobnosti Wehrmachta i Waffen-SSa.
Dvadeset minuta kasnije živčane stanice u tijelima nacističkih vojnika su počele otpuštati neurotransmitere. Iznenada, dopamin i noradrenalin pojačali su percepciju i stavili vojnike u stanje apsolutne budnosti. Noć se osvjetljavala: nitko nije spavao, svjetla su se uključila, a Wehrmachtova kolona je počela neumoljivo i nezaustavljivo napredovati prema Belgiji.
Tri neprospavana dana kasnije nacisti su bili u Francuskoj. Zapanjeni Saveznici bili su bliže porazu nego što bi bili u bilo kojoj drugoj točki tijekom rata. Nijemci su za manje od stotinu sati okupirali više zemljišta nego što su to učinili tijekom cijelog Prvog svjetskog rata.
U svojoj revolucionarnoj knjizi 'Potpuna ekstaza: Narkotici u Trećem Reichu', njemački novinar Norman Ohler otkriva kako je nacionalsocijalističko društvo bilo flagrantno ovisno, na svim razinama, o metamfetaminu. Wehrmacht i Waffen-SS su ga koristili da bi povećali svoje borbene sposobnosti u ratu, sindikati i tvornički radnici da bi bolje radili, studenti da bi lakše davali ispite, a njemačke kućanice da bi smršavile i kao sredstvo protiv depresije. Da stvar bude kontradiktornija, nacistička ideologija se temeljila na čistoći 'arijevske' rase i nacije, a ova knjiga, koja je rezultat pet godina dugog istraživanja, razotkriva drugačiju stranu priče i zavlači se u sve pore njemačkog društva te baca novo svjetlo na to kako je isto funkcioniralo u to doba. Od istraživanja u međunarodnim arhivima preko proučavanja osobnih spisa Hitlerovog doktora, Theodora Morella, pa sve do svjedočanstva bivših nacista, Ohler nas vodi na uzbudljivo i tajanstveno putovanje upotrebe kristalnog meta za vrijeme Nacističke Njemačke.
Uvod
Mnogo se može naučiti o određenoj kulturi na temelju uporabe droga u istoj. Robert McAlmon, američki autor koji je živio u Berlinu tijekom burnih godina Weimarske Republike koje su uslijedile nakon poraza Njemačke u Prvoj svjetskom ratu, bio je impresioniran što su se droge, uglavnom kokain, obilno koristile u noćnim klubovima gdje su ga prodavali i uzimali siromaštvom pogođeni dječaci i djevojke njemačkih obitelji srednje klase. Kokain je 1924. zabranjen, no njegova upotreba je dostigla vrhunac tri godine kasnije. Za one koji su preferirali vrste droge koje više "opuštaju", morfij je bio jednako lako dostupan. Liječnici su zakonski propisivali morfij za manje ozbiljne bolesti, a ovisnost o morfiju je bila česta i među veteranima Prvog svjetskog rata. Tržište je bilo potaknuto niskim cijenama, naime, McAlmon je istaknuo kako dovoljno kokaina za "uzbuđenje" košta oko deset centi - i činjenicom da je proizvodnja bila više ili manje lokalna. 1920-tih njemačke tvrtke stvorile su 40% svjetskog morfija i kontrolirale 80 posto globalnog tržišta kokaina. Ako uzmemo u obzir opću depresiju koja je vladala među njemačkim narodom nakon poraza u Prvom svjetskom ratu, možemo razumjeti da su njemačke vlasti tolerirale upotrebu narkotika kako bi spriječili socijalne i političke nemire protiv vlasti. Slična stvar se događala s tolerancijom alkoholizma u komunističkoj Poljskoj.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
