Irak se priprema za prve parlamentarne izbore nakon što je Bagdad proglasio pobjedu nad terorističkom skupinom Daeš. Izbori će se održati 12. svibnja ove godine i na njima će Iračani birati predstavnike Vijeća zastupnika, koji potom biraju iračkog predsjednika i premijera. Na izbore izlazi 204 političke stranke, koje su stvorile 27 koalicija. Među njima je Koalicija države prava koja i danas vlada Irakom, ali će na izbore izaći u dvije zasebne koalicije. Premijer Hajder al-Abadi vodi koaliciju Pobjeda (podsjetnik da je Abadi skršio Daeš) dok njegov prethodnik i vicepredsjednik Nuri al-Maliki vodi listu Država prava. Obojica proizlaze iz iste stranke Dava.
Protiv njih se bori niz drugih koalicija. Šijitska milicija okupljena u Narodne mobilizacijske snage okuplja se u koaliciju Fatah (tu su organizacija Badr, Asa'ib Ahl al-Hak, Kata'ib Hezbolah, Kata'im al-Imam Ali itd. Treći najveći blok u parlamentu, Građanski savez, stvara novi neislamski nacionalni pokret zvan Pokret nacionalne mudrosti. Muktada al-Sadr, poznati šijitski borbeni klerik, najavio je priključenje listi iračke Komunističke partije odnosno Savezu revolucionara za reforme. Nasljednici nedavno preminulog kurdskog vođe Džalala Talabanija složili su se s vladajućim strankama u Kurdistanu za zajednički izlazak na izbore. Glavne sunitske političke stranke okupljene su u Koaliciju ujedinitelja reforme, ali je predsjednik parlamenta Salim Džaburi stvorio s bivšim premijerom Ajadom Alavijem listu al-Vatanija (Domovina).
Izbori će biti iznimno važni za budućnost Iraka, jer će se ovdje određivati tko će voditi zemlju po prvi puta nakon prestanka velikih borbi. Među mnogobrojnim pitanjima jest i ono kako će se prema budućim izborima postaviti Veliki ajatolah Ali al-Sistani, vrhovni šijitski klerik u Iraku i jedan od najcjenjenijih živućih šijitskih ajatolaha u svijetu, osobito izvan Irana. U posljednjim mjesecima se povećao pritisak na čelništvo iračkih šijita u svetom gradu Nadžafu, južno od Bagdada. Neke šijitske skupine koje su se odmetnule od nadžafskih vođa, kao i sunitski Iračani, smatraju kako su Iračani općenito umorni od al-Sistanija i snažne šijitske linije u zemlji. Sistani je napadan putem društvenih mreža i medijskih priča, a obavještajna služba je tijekom veljače uhitila nekoliko pripadnika radikalnih skupina koje su planirale napade na istaknute šijitske klerike.
Sistani je važan za svjetski šijizam zbog neovisnosti o iranskom političkom sustavu poznat kao vladavina islamskog učenjaka – velajat-e fakih. Sistani izražava tradicionalno šijitsko uvjerenje, naslijeđeno od svog mentora ajatolaha Abul-Kasema Hoija, koji je smatrao da uloga fakiha mora biti ograničena samo na vjerska pitanja. Ovo je vrlo rašireno uvjerenje među šijitskim mudžtahidima (učenjacima), iako vjerska pitanja mogu uključiti i društvene i političke teme. Sistani je slijedio ovu ideju, ali je također naglasio da se velajat-e fakih može uvesti i u druga životna područja ako ta ideja pridobije popularnost i društvenu prihvatljivost. To je u snažnom raskoraku s revolucionarnom idejom u Iranu, ali ipak ima duboko šijitsko zaleđe i smisao islamske slobode.
Naime, svaki je mudžtahid slobodan oblikovati vlastiti društveni i politički stav, te djelovati u skladu s njime. Sistani doista vjeruje kako se svaka politička djelatnost može poduzeti samo ako je gospodarski održiva, društveno prihvatljiva te ako je središnja (sekularna) vlast slaba. S druge strane, osnovna odgovornost mudžtahida je njegovo naučavanje i odgovornosti vjerskog vođe. Čak i nakon pada Sadama Huseina, Sistani je pozivao na suzdržano zanimanje za politička pitanja, i to ponajviše u onom dijelu političkih odluka koje se tiču vjerskih zakona.
Nakon rušenja Sadama, Sistani je pozvao druge mudžtahide da ne preuzimaju političku ulogu u novom Iraku i opetovano potvrđivao da nije zainteresiran za politiku. Time se pokazuju dvije važne uloge šijitskog duhovništva u Iraku, koje podupiru i reformistički ajatolasi u Iranu kao što je to bio Montazeri: prvo, ulema je usredotočena na ujedinjenu iračku naciju unatoč religijskim, denominacijskim i etničkim razlikama, i drugo, ulema u Nadžafu bi se trebala suzdržavati od ulaska u sferu političke borbe.
Većina iračkih šijita smatra da je Sistani njihov najveći predvodnik, zbog čega nije moguće ostvariti islamsku revoluciju u Iraku kao što je izvedena u Iranu. Ipak, to ne znači da političke ideje nisu prisutne u iračkom šijizmu. U 1950-ima, kada je došlo do kratkog razdoblja višestranačja i izbora, šijiti su stvorili stranku Dava, kako bi zaštitili svoju denominaciju od rastućih socijalističkih namjera, te kasnije da se odupru Sadamovoj diktaturi. Stranku je vodio ajatolah Muhamad Bakir al-Sadr. Iako protiv sekularizma, njihov poziv nije bio toliko različit od nacionalističkih i socijalističkih ideja iz pedesetih godina, jer su glavni ciljevi bili razvoj, društvena pravda, borba protiv dekadencije društva, borba protiv zapadne hegemonije te povratak iračkog ponosa. Uloga inače tihe škole šijizma u ovom se političkom pokretu bavila prijetnjom religiji od sekularne vlasti. U vrijeme ozbiljne prijetnje iračkoj nacionalnoj stabilnosti, državnih udara i komunističke vlasti, šijitsko duhovništvo u Nadžafu se usredotočilo na politički značaj hodočašća, krivog orijentalističkog tumačenja Kur'ana, islamsku literaturu, društveno-političku baštinu revolta imama Huseina i važnosti posta kao simboličnog otpora nepravdi. Iz tog kruga potekla je aktivna škola iračkih šijita. Nakon dolaska Sadama Huseina na vlast, Bakir al-Sadr je ubijen 1980., šijitske su se strane povukle u tajnost, a Dava se podijelila na dvije frakcije.
Jednu je vodio ajatolah Muhamad Sadik al-Sadr, Bakirov rođak. Njega je Sadamov režim ubio 1999. godine. Njegov nasljednik ajatolah Kazim al-Ha'iri pobjegao je u Iran. Sadikov sin Muktada al-Sadr postao je vođom Mahdijeve vojske (Džajš al-Mahdi) te je započeo vojnu kampanju za dominacijom nad iračkim šijitima i otporu svim prijetećim sastavnicama iračkog društva. Muktada je promicao ideju jakog nadzora mardže nad univerzalnom demokracijom dok se ne vrati Dvanaesti imam. Druga frakcija stranke Dava proizašla je iz aktivnosti ajatolaha Muhamada Bakira al-Hakima koji je 1980. otišao u Teheran i tamo stvorio Vrhovno vijeće islamske revolucije u Iraku. Vratio se u Irak 2003., ali je uskoro ubijen u terorističkom napadu. Vodstvo te frakcije preuzeo je njegov brat Abd al-Aziz al-Hakim. Međutim, iako se pojavljuju kao politički aktivni, u stvari se ovi ajatolasi i dalje drže tihe škole šijitizma, budući da se postavljaju gotovo isključivo kao posrednici između šijitskih frakcija. Sistanijev narativ često koristi riječi nadzora (nizarat) i vodstva (hidajat) kao jedinu ulogu koju mardža može preuzeti. Tako je Sistani bio uključen kao savjetnik u izradi privremenog i trajnog ustava novog Iraka, ali je ostao izvan područja iračke svakodnevne politike.
Tijekom godina je došlo do nekoliko napada na Sistanijevu vjersku vlast, a njegovi pobočnici bili su nekoliko puta u životnoj opasnosti od napada. Očito su ti napadi izraz duboke podijeljenosti iračkog društva, a cilj im je spriječiti učinkovito upravljanje političkim procesima, posebice onima koji se vežu uz religijske denominacije. Među njima svakako ima i snaga koje žele povratak sunitske uprave, a u takvim idejama im smeta Sistani koji je ujedinio Iračane protiv terorizma fetvom za rat protiv Daeša. Milijuni su se odazvali borbi koja je konačno završila oslobođenjem Faludže, Mosula, Kirkuka i drugih gradova. U tome se krije mržnja sunitskih radikala spram Sistanija a možda i klica budućeg sukoba u Iraku.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
