Irak se priprema za prve parlamentarne izbore nakon što je Bagdad proglasio pobjedu nad terorističkom skupinom Daeš. Izbori će se održati 12. svibnja ove godine i na njima će Iračani birati predstavnike Vijeća zastupnika, koji potom biraju iračkog predsjednika i premijera. Na izbore izlazi 204 političke stranke, koje su stvorile 27 koalicija. Među njima je Koalicija države prava koja i danas vlada Irakom, ali će na izbore izaći u dvije zasebne koalicije. Premijer Hajder al-Abadi vodi koaliciju Pobjeda (podsjetnik da je Abadi skršio Daeš) dok njegov prethodnik i vicepredsjednik Nuri al-Maliki vodi listu Država prava. Obojica proizlaze iz iste stranke Dava.
Protiv njih se bori niz drugih koalicija. Šijitska milicija okupljena u Narodne mobilizacijske snage okuplja se u koaliciju Fatah (tu su organizacija Badr, Asa'ib Ahl al-Hak, Kata'ib Hezbolah, Kata'im al-Imam Ali itd. Treći najveći blok u parlamentu, Građanski savez, stvara novi neislamski nacionalni pokret zvan Pokret nacionalne mudrosti. Muktada al-Sadr, poznati šijitski borbeni klerik, najavio je priključenje listi iračke Komunističke partije odnosno Savezu revolucionara za reforme. Nasljednici nedavno preminulog kurdskog vođe Džalala Talabanija složili su se s vladajućim strankama u Kurdistanu za zajednički izlazak na izbore. Glavne sunitske političke stranke okupljene su u Koaliciju ujedinitelja reforme, ali je predsjednik parlamenta Salim Džaburi stvorio s bivšim premijerom Ajadom Alavijem listu al-Vatanija (Domovina).
Izbori će biti iznimno važni za budućnost Iraka, jer će se ovdje određivati tko će voditi zemlju po prvi puta nakon prestanka velikih borbi. Među mnogobrojnim pitanjima jest i ono kako će se prema budućim izborima postaviti Veliki ajatolah Ali al-Sistani, vrhovni šijitski klerik u Iraku i jedan od najcjenjenijih živućih šijitskih ajatolaha u svijetu, osobito izvan Irana. U posljednjim mjesecima se povećao pritisak na čelništvo iračkih šijita u svetom gradu Nadžafu, južno od Bagdada. Neke šijitske skupine koje su se odmetnule od nadžafskih vođa, kao i sunitski Iračani, smatraju kako su Iračani općenito umorni od al-Sistanija i snažne šijitske linije u zemlji. Sistani je napadan putem društvenih mreža i medijskih priča, a obavještajna služba je tijekom veljače uhitila nekoliko pripadnika radikalnih skupina koje su planirale napade na istaknute šijitske klerike.
Sistani je važan za svjetski šijizam zbog neovisnosti o iranskom političkom sustavu poznat kao vladavina islamskog učenjaka – velajat-e fakih. Sistani izražava tradicionalno šijitsko uvjerenje, naslijeđeno od svog mentora ajatolaha Abul-Kasema Hoija, koji je smatrao da uloga fakiha mora biti ograničena samo na vjerska pitanja. Ovo je vrlo rašireno uvjerenje među šijitskim mudžtahidima (učenjacima), iako vjerska pitanja mogu uključiti i društvene i političke teme. Sistani je slijedio ovu ideju, ali je također naglasio da se velajat-e fakih može uvesti i u druga životna područja ako ta ideja pridobije popularnost i društvenu prihvatljivost. To je u snažnom raskoraku s revolucionarnom idejom u Iranu, ali ipak ima duboko šijitsko zaleđe i smisao islamske slobode.
Naime, svaki je mudžtahid slobodan oblikovati vlastiti društveni i politički stav, te djelovati u skladu s njime. Sistani doista vjeruje kako se svaka politička djelatnost može poduzeti samo ako je gospodarski održiva, društveno prihvatljiva te ako je središnja (sekularna) vlast slaba. S druge strane, osnovna odgovornost mudžtahida je njegovo naučavanje i odgovornosti vjerskog vođe. Čak i nakon pada Sadama Huseina, Sistani je pozivao na suzdržano zanimanje za politička pitanja, i to ponajviše u onom dijelu političkih odluka koje se tiču vjerskih zakona.
Nakon rušenja Sadama, Sistani je pozvao druge mudžtahide da ne preuzimaju političku ulogu u novom Iraku i opetovano potvrđivao da nije zainteresiran za politiku. Time se pokazuju dvije važne uloge šijitskog duhovništva u Iraku, koje podupiru i reformistički ajatolasi u Iranu kao što je to bio Montazeri: prvo, ulema je usredotočena na ujedinjenu iračku naciju unatoč religijskim, denominacijskim i etničkim razlikama, i drugo, ulema u Nadžafu bi se trebala suzdržavati od ulaska u sferu političke borbe.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
