Bliski istok ishodište je triju abrahamskih vjera: judaizma, kršćanstva i islama. Gotovo stoljetne napetosti između židovske i arapske zajednice u tom dijelu svijeta zamalo su iskorijenile iz pamćenja europskih kršćana njihovu braću po vjeri u zemljama Bliskog istoka. Židovski spisi tvore kršćanski Stari zavjet, dok je Kristova objava zastupljena i u Kuranu. Tri vjere koje baštine proroka Abrahama kao svog osnivača propovijedaju bratsku i sestrinsku slogu. No Abrahamova su djeca razjedinjenija no ikad prije. I dok je muslimanska moć u području neprijeporna, a država Izrael uživa golemu naklonost zapadnih velesila, kršćanske zajednice jedva preživljavaju koloplet nasilja koje je prekrilo Bliski istok u posljednjih nekoliko godina. U Iraku je stanje najgore. Nekoć mozaik kršćanskih zajednica, danas kršćani obitavaju najviše na sjeveru zemlje. Ipak, nakon godina nesigurnosti, kršćani sada organiziraju četvrtu snagu u zemlji – svoju vojnu formaciju.
Na početku 20. stoljeća kršćani su činili deset posto stanovništva Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. To stanje odražavalo je dvije tisuće godina osnovnoga multikulturalizma i snošljivosti. No s pojavom nacionalnih arapskih država, s nestankom Osmanskoga Carstva i ukidanjem kalifata, nestale su i pravice mileta – samoupravnih vjerskih zajednica koje nisu pripadale islamskoj vjeroispovijedi. S vremenom, broj kršćana počeo je opadati pa se danas pretpostavlja da na rečenom području kršćani čine oko četiri posto stanovništva. Taj je broj i dalje u opadanju.
Kršćani Bliskog istoka ponajviše pripadaju "starim" ili "istočnim" crkvama, koje priznaju prva dva ili prva tri ekumenska sabora. Najstarija među njima nestorijanska je crkva, katkada zvana Istočnosirijska ili Asirska crkva. Potom su tu i četiri monofizitske crkve: Sirijska pravoslavna crkva, Koptska pravoslavna crkva, Etiopska pravoslavna crkva te Armenska pravoslavna crkva. Osim njih, na području današnjeg Izraela žive i pripadnici ostalih pravoslavnih crkava (ponajviše Grčke pravoslavne crkve), rimokatolici i razne protestantske denominacije. Oni su "došljaci" i većinom obitavaju u Jeruzalemu. Nestorijanska i monofizitske crkve najstarije su kršćanske zajednice na svijetu, koje neprekidno žive svoju vjeru u biblijskim zemljama od Kristova raspeća. Zbog toga su vrlo važne za cijeli kršćanski svijet. Stoljećima su kršćani igrali važnu ulogu u razvoju trgovine, administracije i tehnologije, ali i održavali visoku razinu tolerancije i suživota. No vjerski fundamentalizam koji je zahvatio Bliski istok tijekom 20. stoljeća nepovratno je poremetio skladnost međuvjerskih odnosa i ugrozio život kršćana.
Ironično je da su irački kršćani počeli napuštati svoja ognjišta nakon što su zapadne sile napale Sadama Huseina. Zarobljeni između militantnog duha svojih muslimanskih sunarodnjaka i nezainteresiranosti zapadne braće, irački kršćani proživljavaju ucjene, otmice i ubojstva kao svakodnevicu. Od 2003, kad je zapadna koalicija napala Irak, UNHCR zabilježio je da je više od milijun kršćana napustilo zemlju. Godine 2010. i preostalima je Al-Kaida u Iraku zaprijetila smrću. To znači da su od pada Sadama Huseina preko 40 posto svih iračkih izbjeglica bili kršćani, iako oni predstavljaju tek četiri posto stanovništva. U Bagdadu kršćani su posebno pogođeni te su izgnani iz svojih domova. Dio odgovornosti pada i na američke snage. Naime, američka vojska često je nastojala zaštititi kršćane svojim prisustvom, no prijezir prema američkom prisustvu uzrokovao je podjednako dodatni prijezir prema kršćanima. Tome nikako nije pogodovalo ni to što su američki vojnici koristili samostan i Babilonski fakultet teologije kao svoj kamp. Kao rezultat, samostanska crkva Sv. Petra i Pavla se zatvorila.
Irak je trenutačno država u raspadu, u kojoj se osnovne funkcije vlade, uključujući sigurnost, ne mogu ispuniti. Američki plan izgradnje nacije kroz prisustvo američke vojske, a poslije njezinog povlačenja političkom i financijskom potporom, nisu proizveli djelotvornu državu. Vjerske manjine poput kršćana, jazida i mandejaca su krajnje ugrožene. Većina kršćana napustilo je svoje domove, a gotovo polovica živi u inozemstvu kao izbjeglice. Osim što su uhvaćene u borbi šijita i sunita, vjerske zajednice su same diskriminirane i podložne terorističkim napadima, samo zato što nisu muslimani ili Kurdi. Iračka vlada, kao i SAD i UN nisu iskazali volju za učinkovitim djelovanjem kako bi se spasili njihovi životi i imovina. Vrlo je vjerojatno da će najstarije kršćanske zajednice biti u potpunosti iskorijenjene u Iraku kroz najviše jednu generaciju.
Situacija po kršćane se pogoršala kad je ISIL proglasio nastanak tzv. Islamske države. Desetog lipnja 2014. ISIL je osvojio Mosul, koji je s dva milijuna stanovnika irački drugi najveći grad. ISIL je tamo uveo radikalno tumačenje islamskog zakona te primjenio silu na sve nemuslimane i nesunite. Oko pola milijuna ljudi napustilo je Mosul, među njima i nekoliko tisuća kršćana. Do američke invazije u Mosulu je živjelo 75 tisuća kršćana. Oni koji su ostali morali su se ili preobratiti na islam, ili platiti tradicionalni porez džizju, ili im se prijetilo ubojstvom. Oko 500 kršćanskih obitelji napustilo je potom grad, predajući cijelu svoju imovinu ISIL-u; svih 45 crkava i kršćanskih institucija u Mosulu bilo je uništeno, a grad koji su nekoć svojim nazivali kršćani, Židovi, šijiti, suniti, Kurdi i Turkmeni sada je etnički čist grad sunitskih Arapa.
Većina kršćana je iz Bagdada i Mosula pobjeglo u nizine Nineve, koja se spominje još u Bibliji. Ovo je povijesna domovina asirskih kršćana. No, početkom kolovoza 2014. ISIL je osvojio i ovu regiju. Ponovno je oko 200 tisuća asirskih kršćana pobjeglo prema Erbilu, Dohuku i Zahu, koji su pod nadzorom kurdske autonomne vlasti. Tamo su naišli na drugu vrstu diskriminacije. Kurdi žele etnički čistu situaciju na svojem teritoriju te su napravili malo da bi osigurali kvalitetan život izbjeglim kršćanima. Ujedno je svijet svjedočio muci izloženih Jazida iz grada.
Beznadno stanje stvorilo je i prvu kršćansku vojsku u Iraku, Zaštitne jedinice nizina Ninive (NPU). Stotine kršćanskih muškaraca uzeli su oružje iz bivših američkih kampova u sjeveroistočnom Iraku i počeli s obukom. Smatraju da su ih vladine snage ostavile u nemilosti militanata, te žele stvoriti snagu koja će šititi kršćanske gradove i sela čak i nakon što će ISIL biti poražen. Naime, susjedna sela sunitskih Arapa također im predstavljaju prijetnju, jer su poduprli militantne u razbijanju kršćanskih naselja. Napustili su ih i Kurdi, smatrajući kako je regija Nineve previše ravna i otvorena da bi se učinkovito vodilo gerilsko ratovanje. S područja Nineve otišlo je oko trideset tisuća kršćana, a slobodan je samo grad Al Koš i tri manja sela. U vojnim snagama kršćanske milicije nalazi se više od dvije tisuće ljudi, iako nije jasno da li su svi obučeni za borbu. Većina se nada da će im pomoći američka vojska. Naime, američko zakonodavstvo izglasalo je u prosincu pomoć za obučavanje i opremu boraca protiv ISIL-a u iznosu od 1,6 milijardi dolara. Ovaj novac trebao bi poduprijeti lokalne snage da štite iznimno krhke etničke i vjerske manjine na području Nineve i drugdje.
Da li će ta pomoć doista doći u njihove ruke, još se ne zna. Ipak, irački kršćani, posebice Kaldejci i Asirci, imaju veliku dijasporu u SAD-u, koja je sposobna lobirati u Kongresu. U organizaciji tog lobiranja ključna je osoba bivši demokratski senator Carl Levin, koji je povezan i s kršćanskim političarima u Iraku, koji su nakon desetljeća pokušaja napokon uspjeli organizirati lokalne kršćanske straže, a pomaže i Američka mezopotamska organizacija, Australija, Švedska, te američke zaštitarske tvrtke. Tom oružanom organiziranju oštro se protivi iračka središnja vlast. Njima se protivi Asirski demokratski pokret, politička stranka s prisustvom u iračkom parlamentu, koja vodi obučavanje kršćanskih jedinica. Središnja vlast u Bagdadu vidi u naoružavanju prijetnju kontroli nad slobodnim iračkim područjem. Stoga se Pokret okrenuo Kurdistanskoj regionalnoj vladi, čija poluautonomna regija graniči s dolinama Nineve na sjeveru. Kurdi su ponudili kamp za obučavanje u okolici Kirkuka, u bazi koju je vodila američka vojska za obučavanje kurdskih regionalnih snaga. Oko 500 Asiraca planira se obučavati tijekom veljače i ožujka, ali ostaje nejasno tko će ih financirati i naoružavati u dugoročnom razdoblju. Do sada su kršćanske snage preživjele bez iračke, kurdske ili američke pomoći, oslanjajući se ponajviše na asirsku dijasporu.
Među kršćanima nema jedinstva u pogledu naoružavanja. Louis Sako, patrijarh Kaldejske katoličke crkve, koju slijedi mnogo Asiraca, protivi se ovakvom obliku otpora. Svakako je kršćanska milicija dodatan znak da Irak kao država ne djeluje, te da se ruši po grupacijskim i plemenskim linijama, unatoč tome što su mnogi zajednički protivni ISIL-u. U tom savezu protiv ISIL-a, međutim, kršćani su svugdje marginalizirani. Irački premijer Hajdar al-Abadi došao je prošle godine na vlast pod pritiskom da ponovno uspostavi odnose između sunitskih i šijitskih Arapa, između Arapa i Kurda, koji svi imaju svoje vlastite oružane postrojbe. Za mnoge manje manjine, čini se da svi vode svoje vlastite ratove.
U tom kolopletu interesa i nasilja, doline Nineve našle su se u trokutu između vlade u Bagdadu, kurdske autonomije i ISIL-ovih militanata. Asirska stranka smatra da nitko ne štiti narod Nineve, niti neće u budućnosti. Cilj ove stranke je oružjem osloboditi kršćanske gradove od ISIL-a, te čuvati ih neovisno o bilo kojoj strani u sukobu, dok se ne smiri stanje u Iraku. Jedina snaga s kojom su trenutačno skloni surađivati su kurdski pešmerge. U Erbilu, glavnom gradu iračkog Kurdistana, živi većina kršćana, a njihov vođa nadbiskup Bašar Varda koordinira napore za prihvat izbjeglica, izgradnju šatorskih naselja i pronalaženje boljeg smještaja za najugroženije. Ništa se ne ostavlja stihijskom razvoju – tako Varda planira na jesen u Erbilu otvoriti i sveučilište.
Kršćani doživljavaju progon na području gdje je kršćanstvo nastalo. Riječ je doista o zločinu protiv čovječnosti, ali i protiv civilizacije. Bogata tradicija, iznimna i nezamjenjiva, uskoro će biti samo sjećanje. Teško je povjerovati da se u svijetu hladne politike može pronaći dovoljno lobističke sposobnosti da se u kratkom roku spriječi takav ishod. Mosul i Bagdad, gdje su kršćani bili srednji trgovački sloj, te jedno od jamstava napretka tih gradova, više nemaju kršćana. Unatoč prisustvu u iračkom parlamentu, kršćani u trenutačnom preslagivanju snaga nemaju dovoljno ljudstva i dovoljno financijskih sredstava da se dugoročno odupru militantima. Oslanjanje na kurdsku pomoć i gostoprimstvo, te pokušaj pronalaženja dogovora s pešmergama čini se sagrađenim na krhkim temeljima.
Budućnost kršćanske manjine u Iraku središnje je pitanje budućnosti Iraka kao nacije. Kako je većina iračkih manjina pod teškim pritiskom i vlasti i ne-vladinih snaga, ova budućnost se čini mrkom. Stoga je potrebna politička akcija na svim razinama iračke vlasti, kao prvi korak u rješavanju ovakvog trenda. Pravne mjere u zaštiti manjina biti će znak da je vlast doista odana pluralizmu i demokratskom razvoju, a međunarodna zajednica bi trebala ovdje preuzeti podupirateljsku ulogu, s jasnim pokazateljem da odgovornost leži na iračkoj vladi. Stoga se lobiranje i igra mrkve i batine, i međunarodnih snaga, ali i kršćanskih zajednica, treba usmjeriti prema Bagdadu, a ne prema Erbilu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
