Predsjednički izbori u Turskoj završili su bez izravnog pobjednika - nijedan od kandidata nije uspio osvojiti više od 50% te se stoga ide u drugi krug koji će se održati 28. svibnja, iako je dugogodišnji aktualni predsjednik Recep Tayyip Erdogan bio jako blizu. Prema službenim rezultatima Erdogan je osvojio 49.50% glasova dok je njegov rival Kemal Kilicdaroglu dobio 44.89%. Izbori održani 14. svibnja bili su, kako se i očekivalo, krajnje napeti, a prebrojavanje glasova počelo je s Erdoganovim vodstvom te se činilo kao da bi mogao odnijeti pobjedu u prvom krugu. No, kako su tijekom večeri stizali glasovi iz većih gradova pokazalo se, još jednom, da Erdogan veću popularnost uživa na periferiji nego u velikim urbanim centrima.
Ali ono što odmah treba primijetiti je sama činjenica da ovi napeti izbori ipak nisu odlučeni u prvoj rundi što je pak u kontradikciji s tvrdnjama da je Turska pod Erdoganom "diktatura" - jer diktature ne idu u drugi krug izbora!
Dobro, ne može se reći da se Erdogana prečesto na Zapadu naziva "diktatorom", ali takav naziv se viđa sve češće, naročito otkako taj isti Erdogan odbija slijepo slijediti zapadne zahtjeve. Puno češće ga se pak naziva "autoritarnim liderom", no što to znači? Jer očito ni takva oznaka nije u sukobu s demokratskim procesom. Kakav je to na kraju dana "autoritarni lider" koji dozvoljava da mu cijeli projekt i vlast isklizne zbog 0.5% glasova? To nam još jednom pokazuje da se optužbe daju vrlo provizorno, odnosno sukladno tome koliko su zapadni mediji generalno zadovoljni s nečijim ponašanjem.
Jer postoje i poprilično autoritarniji lideri od Erdogana, doslovno pravi diktatori koji vladaju zemljama bez trunke demokracije, ali ih se "nježnije" oslovljava u medijskom izvještavanju.
Što se pak Erdogan toliko zamjerio da se ne baš prikriveno navija protiv njega na Zapadu? Štošta. Jasno, on sam uvelike si je kriv za ovo stanje odnosa sa Zapadom. Bilo je trenutaka kada je Erdogan bio vrlo važan geopolitički akter za Zapad, recimo kad je morao dozirati migrantski val koji se kretao prema Europi ili pak kada je bio glavna snaga notornog projekta rušenja sirijskog predsjednika Bashara al-Assada s vlasti.
Ali i tada je Erdogan imao svoje kalkulacije na umu, što se njegovim zapadnim partnerima nikad nije dopadalo. On pak nije birao riječi dok je govorio o zapadnoj potpori i davanju utočišta kurdskim borcima, primjerice pripadnicima PKK-a u Turskoj ili pak YPG-a u Siriji. Erdogan je znao u svojim govorima bijesniti protiv Europe i Amerike, optužujući ih da "otvoreno podržavaju terorizam".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
