100 dana. Period je to u kojem se može mnogo toga napraviti u životu. Od odlaska na dijetu i početka sportskih treninga do završetka raznoraznih tečajeva. 100 dana svake nove vlade uvijek se pažljivo promatra jer početak nagovještava kojim putem će se stvari dalje razvijati. Dobar početak je pola posla obično se kaže, ali i ne mora biti tako. Barack Obama je imao izrazito obećavajući početak predsjednikovanja no ispostavilo se da svih osam godina nije pratilo taj trend.
Američki predsjednici su skoro uvijek razočarali kad su došli na vlast jer bi nastajao veliki procjep između predizbornih obećanja i predsjednikovanja. Donald Trump nije nikakav izuzetak. Njegova specifičnost jest da se nikad nije bavio vanjskom politikom prije preuzimanja mandata. Njegovi savjetnici ga u kampanji nisu uspjeli uvjeriti da bude oprezniji i manje anti-establišmentski orijentiran. Obećao je puno toga što nije u stanju ispuniti. Razočaranja su zato puno veća nego da je njegova vanjskopolitička agenda bila konvencionalnija.
Nakon prvih 100 dana Trumpove administracije malo koja vanjskopolitička obećanja nije iznevjerio. Zastarjelost NATO saveza, naglo poboljšanje odnosa s Rusijom, prebacivanje američkog veleposlanstva iz Tel Aviva u Jeruzalem, napuštanje politike 'jedne Kine', tvrdnja da je Kina manipulator valutama, davanje nuklearnih oružja Južnoj Koreji, Japanu, Saudijskoj Arabiji, neometanje Assadove Sirije u borbi protiv ISIL-a, raskidanje dogovora o iranskom nuklearnom programu, radikalan napad na sunitske džihadiste. To su samo najvažnija obećanja koja je iznevjerio i pregazio u korist drukčijih pragmatičnih rješenja.
Trumpova administracija je izrazito disfunkcionalna i u njoj vlada pravi kaos i u unutarnjoj i vanjskoj politici. Vanjskopolitičku disfunkcionalnu agendu tvore specifične karakteristike. I za vrijeme drugih predsjednika bilo je dosta unutarnjih borbi i sukoba interesa različitih frakcija, ali sada je situacija još gora. Trump je sam glavni krivac za loše djelovanje radi svojih nepredvidivih intervencija. Tu su i njegovi suradnici koji prilično drukčije gledaju stvari. Npr. predstavnica SAD-a u UN-u, Nikky Haley, tvrdi da mir u Siriji zahtijeva Assadov odlazak, dok državni tajnik Rex Tillerson misli da o Assadu treba odlučiti sirijski narod. Uz to, ne treba zaboraviti da je dosta pozicija još uvijek neupražnjeno posebice u ministarstvu obrane. Američki veleposlanici diljem svijeta su prepušteni sami sebi jer iz Washingtona ne stižu toliko potrebne smjernice. Također, Trump i njegova administracija mnoge odluke donose nepromišljeno, nekontrolirano i improvizirano što može biti jako opasno. Trump je i ovako i onako populist, a kad se tome dodaju još ti atributi dolazi se do još veće disfunkcionalnosti.
U početku se činilo da će Trump stvarno napraviti neku vrstu revolucije. Zabrana ulaska državljanima iz sedam muslimanskih zemalja, povlačenje SAD-a iz Trans-pacifičkog partnerstva, gradnja zida s Meksikom, verbalni napadi na strane državnike, i sl. No s vremenom Trump je 'pripitomljen' i nastavio je voditi uobičajenu vanjsku politiku.
Strahovi da je Trump 'Putinova marioneta', kako je to jednom prilikom prije izbora kazala Hillary Clinton, pokazali su se neutemeljenima. Doduše, odnos prema Putinu jedna je od rijetkih stvari koje Trump nije promijenio, ali ukidanje sankcija prema Rusiji nije se dogodilo. Dapače, iako je prividno došlo do relaksacije, veze su pale na još nižu razinu. Kongres i FBI nastavljaju istraživati navodnu rusku umiješanost u američke predsjedničke izbore. Ne vidi se rješenje rusko-američkih kriznih odnosa a kamoli Jalta 2 što se pompozno najavljivala. Prije ili kasnije morat će doći do susreta Putin-Trump, ali prije bi to mogao biti neugodni sastanak nego stvaranje Pakta Putin-Trump do čega gotovo sigurno neće doći.
Trump nije Rusima dopustio da rade s Ukrajinom i Sirijom što hoće. Nastavlja voditi politiku prema istočnoj Europi koja pogoduje rasplamsavanju rata u Donbasu. Na Siriju je ispalio 59 krstarećih projektila Tomahawk pa je pokazao i Assadu i Rusima da Amerika mora biti uključena u bilo kakav dogovor o sudbini te zemlje. Navodni kemijski napad režima u Damasku na civile u Idlibu bio je opravdanje za čin koji bi se dogodio prije ili kasnije. Uskoro je i bačena 'majka svih bombi' na Afganistan na položaje džihadista iako je i tu vjerojatno stradalo dosta civila kao i u napadu na Siriju. Dva bombardiranja su pokazala da Amerika i dalje želi rukovoditi procesima na Bliskom istoku, ali i više od toga. Kad se tome doda rat riječi sa Sjevernom Korejom i slanje napadačke skupine ratnih brodova prema Korejskom poluotoku jasno je da Amerika i dalje želi biti 'svjetski policajac'. Policajac koji će na čelu s predsjednikom Trumpom biti spreman koristiti silu bez oklijevanja protiv 'problematičnih' država.
Trump je obnovio odnose sa sunitskim monarhijama na Levantu. Saudijski princ Muhammad bin Sultan i jordanski kralj Abdullah II su imali ugodne susrete s Trumpom kao i egipatski predsjednik al-Sisi. Prozapadni islamisti i autokrati sada mogu spavati ugodnije iako prema izbornim obećanjima nije trebalo biti nužno tako. Odnosi s Izraelom doista su bolji kao što se i obećavalo. Odnosi s Njemačkom i Velikom Britanijom ostali su dobri, a NATO savez će se dodatno učvrstiti, a nikako olabaviti. Doduše, europske države će sada morati početi plaćati američku vojnu zaštitu za što se Trump kao stvaratelj 'dealova' idealno uspio izboriti.
Odnosi s Kinom suprotno najavama i prvim potezima krenuli su na bolje. To je sasvim logično budući da dvije supersile imaju godišnju trgovinsku razmjenu oko 500 milijardi dolara. Iako su bilateralni odnosi za vrijeme Obame poprimali hladnoratovske konture, Peking i Washington su toliko vezani jedni za druge, a Trump nije ekonomski analfabet da devastira takvo partnerstvo. Glavne prepreke između Kine i SAD-a su Sjeverna Koreja i Južno kinesko more. Oba pitanja Kinezi i Amerikanci nikada neće tretirati jednako, ali oružani konflikti dvije vojske se s velikom sigurnošću mogu isključiti što je i Trump počeo shvaćati u hodu.
Trumpova vanjskopolitička agenda 'America first', barem onakva kakva se prezentirala za vrijeme kampanje: vanjska politika SAD-a u kojoj je naglašen američki nacionalizam izolacionističkog karaktera, slomljena je pod žestokim pritiskom Demokratske, ali i velikog dijela Republikanske strane i establišmenta u cjelini. 'Deep state', naziv koji teoretičari urote koriste za označavanje kontinuiteta američke politike bez obzira tko je na vlasti, progutala je većinu Trumpovih promjena u korist nastavka politike kakvu su provodili George W. Bush i Barack Obama. Trumpova vanjska politika nastojat će sačuvati američku izuzetnost i globalnu hegemoniju u nestajanju, balansirati odnose u Europi, ograničiti uzdizanje Rusije i Kine i prisiljavati 'male' države poput Irana i Sjeverne Koreje na poslušnost.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
