Trumpova završnica u Europi: Kako trenutačna politička elita u Washingtonu vidi rasplet oko Ukrajine i koji su im glavni ciljevi

Trumpova završnica u Europi nije jedan potez nego koreografija u nekoliko pažljivo raspoređenih činova: simbolična "normalizacija" razgovora s Moskvom, ispitivanje minimalnih okvira za nagodbu bez mitova o "povratku na 1991.", te sustavno prebacivanje financijskog, političkog i reputacijskog tereta na Europu. U tom rasporedu uloga Washington želi izgledati kao mirotvorac, Moskva kao nezaobilazan suigrač, a Bruxelles kao odgovorna odrasla osoba koja plaća račun. Pritom se ne nudi kraj rata, nego izlaz iz američke zamke – uz cijenu koju će ponajprije platiti europske ekonomije i ukrajinsko društvo.

Aljaska je zato imala funkciju pozornice. Sam susret na američkom tlu, s gestama protokolarne bliskosti i bez moraliziranja, signalizirao je prekid s doktrinom potpunog "izoliranja Rusije". Već taj kadar – američki predsjednik i ruski predsjednik u duljem razgovoru licem u lice – poručio je da je politička realnost važnija od pedagoške retorike. Washington je time poslao poruku domaćoj publici da pokušava diplomaciju, a globalno da priznaje novu raspodjelu moći, barem kao privremenu radnu hipotezu.

Nekoliko dana poslije, u Bijeloj kući, razgovori s ukrajinskim i europskim liderima spustili su ton na stvarnost. Rjeđe se spominje "povratak teritorijalnog integriteta" kao neupitna zapovijed, a češće "uređenje nakon rata" kao paket koji mora pratiti ono što se događa na terenu. To ne znači da je Zapad promijenio moralne stavove; znači da je promijenio procjenu raspoloživih poluga. Nakon godina sankcija koje nisu slomile rusku ekonomiju ni oslabile njezine veze s Kinom i Globalnim Jugom, Washington zaključuje kako je održivije kontrolirano spuštati ljestvicu ciljeva nego podizati obveze.

Ruski zahtjevi u takvoj matrici djeluju hladno aritmetički: neutralnost Ukrajine, odustajanje od NATO-ambicija, izostanak zapadnih trupa i instruktora na ukrajinskom teritoriju, te teritorijalni "rasplet" u kojem Donbas postupno prestaje biti sporna zona, a linije u Hersonu i Zaporožju bivaju zamrznute uz eventualne korekcije na sjeveroistoku. To nije ultimatum koji se očekuje da Kijev sutra potpiše; to je nacrt kroz koji Moskva testira koliko je Zapad spreman odustati od vlastitih crvenih linija. Upravo zato se pregovori vode u slojevima i višekanalno, a ne u kamerama.

Trumpova politička klasa u svemu tome ne traži "povijesnu pravdu" nego održiv američki položaj. Ciljevi su prozaični i precizni: ishod koji se ne čita kao poraz, minimalna američka obveza na istočnom boku, maksimalna europska financijska i vojno-industrijska mobilizacija, zadržavanje prava na američki veto nad ključnim odlukama, te preusmjeravanje strateške pozornosti prema Indopacifiku. Nazivnik je jasan – Kina je dugoročna prijetnja broj jedan, a europsko bojište je potrošač resursa. Ako se Europi može ponuditi politički zadovoljavajuća priča uz tvrdu ekonomsku realnost, Washington će taj put izabrati.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.