U predsjedničkoj administraciji Donalda Trumpa na polju diplomacije, diplomacija je odsutna i moglo bi se reći da spava. To nije čudno budući da na vrhu diplomatske američke piramide, njezin predsjednik niti sam ne zna što činiti. U svakom razmatranju američkih vanjskopolitičkih napora treba naglasiti kako je američko "carstvo slobode i demokracije" prenapregnuto i uvalilo se u probleme diljem svijeta. Od problema se posebno u zadnje vrijeme ističu Sirija i Sjeverna Koreja, ali niti Ukrajina i Južno kinesko more nisu daleko od prvoklasnih geopolitičkih glavobolja Washingtona. Amerika se duboko upetljala u probleme širom globusa pa je jednostavno zaključiti da nema lakih rješenja. Aktualna zbunjenost Trumpa i njegove administracije dio je veće zbunjenosti koja je aktivna posljednjih 15-20 godina počevši s američkom intervencijom u Afganistanu. Američki angažman tamo kao i u Iraku nikako da prestane, dapače pod Trumpom on je proširen.
Iz ponašanja Trumpa i bliskog kruga ljudi oko njega može se doći do zaključka da je predsjednik doslovce nezainteresiran ili slabo zainteresiran za vanjskopolitička žarišta i da ih u suštini ostavlja da se njima bave suradnici od kojih su većina neokonzervativci (neocons). Tu se ističu Rex Tillerson, Mike Pence, Nikky Haley, H. R. McMaster, Jim Mattis ali i mnogi iza kulisa. U izbornoj kampanji koju je obilježio slogan "America first" Trump je obećavao vanjsku politiku koja se skoro u potpunosti razlikuje od vanjske politike koju provodi sada na vlasti. Njegove predizborne parole bile su "nemojmo se miješati u tuđe prekomorske probleme", "nema izvoza demokracije", "posvetimo se problemima kod kuće" i sl. Trump svojim nepromišljenim odlukama pogoršava poziciju Amerike u međunarodnim odnosima. U odnosima Trumpove Amerike prema vanjskom svijetu vidljiv je kaos i nered jer suradnici i savjetnici predsjednika ne daju svom šefu kvalitetne opcije.
Krajnje djetinjasti i ultra intervencionistički pristup batine prema Sjevernoj Koreji i Kim Jong-unu, koji se često najavljivao putem Twittera, primjer su nezrelosti Trumpa prema režimu koji samo nastoji preživjeti. Umjesto da ili ignorira prijetnje iz Pjongjanga ili da krene putem dijaloga, Trump je odgovorio dodatnom militarizacijom Južne Koreje i provođenjem vojnih vježbi u morskim vodama do Korejskog polutoka. Što se tiče Sirije, Trump je obećao da je glavni američki cilj likvidacija i ograničavanje moći, tzv. Islamske države. U posljednje dvije godine to se zapravo i realiziralo zahvaljujući ponajviše naporima Assadove vlasti i Rusije. Sad bi po toj logici Amerikanci trebali povući svoj vojni angažman, ali kao što se svaki dan vidi iz vijesti, to se ne događa. SAD želi imati što više svojih snaga na terenu i žele kroz direktnu pomoć tzv. umjerenoj opoziciji dobiti priliku da budu dio mirovnih pregovora o Siriji. Američki policy-makeri su zabrinuti o sve snažnijoj ulozi Rusije i Irana u Siriji. Tu je na snazi moćan pritisak Izraela i Zaljevskih država koje ne žele vidjeti moćan Iran. Zbog toga su učestale i primjedbe na iranski nuklearni program i sl.
Amerika želi da njene vojne trupe ostanu što duže u Siriji i Južnoj Koreji kako bi odlučile ishod tamošnjih političkih kriza ili kako bi imali što veći utjecaj na njihov krajnji ishod. U biti radi se o tome da se diplomacija provede vojnim putem. "Ili nam dajte ono što želimo ili će uslijediti vojni okršaj, pa čak rat", moglo bi se ukratko sažeti Trumpov "diplomatski" pristup. Svrha Trumpove diplomacije je ukinuti diplomaciju i sve prebaciti na vojno polje. Takav militaristički pristup isključuje mogućnost mirovnih pregovora ili ih znatno umanjuje. Tijekom Olimpijskih igara u veljači dvije Koreje konačno su se racionalnim pregovorima zbližile što je omogućilo da igre prođu u što boljem redu, besprijekorno. Istovremeno, Seul je pozvao Washington na izravne pregovore s Pjongjangom što su Amerikanci odbili. Štoviše, potpredsjednik Pence je za vrijeme igara u Južnoj Koreji prijetio Sjeveru da mora krenuti u proces denuklearizacije prije bilo kakvih pregovora. Ogroman neracionalan propust.
I u Siriji i Sjevernoj Koreji Trumpovi ciljevi su Rusija i Kina. On i njegova administracija kao i administracije prije njega hoće na neki način odlučiti sirijsku i korejsku krizu kako bi suzbile i opkolile Rusiju i Kinu s juga. Ono što je specifičnost Trumpove diplomacije je da on i njegovi suradnici nemaju jasno definirane ciljeve i ne znaju što žele osim što žele svakako smanjiti utjecaj Rusije, Kine, Irana. Nemaju pozitivan program. Štoviše, izgleda je da se krugovi moći na čelu s predsjednikom, vladom, kongresom, vojno-industrijskim kompleksom strahovito boje da bi mir mogao zavladati na Korejskom polutoku i na Bliskom istoku. To je evidentno iz činjenice da žele po svaku cijenu imati vojne postrojbe u tim dijelovima svijeta kao što su Južna Koreja i Japan, iako to nitko ne želi, kako bi onemogućili mirni dogovor i razrješenje kriza. Trump ne želi rješenja. Trump želi ratovati i prodavati što više oružja i vojne opreme.
Npr. u istočnoj Aziji pet je glavnih aktera o kojima ovisi mir u regiji. Dvije Koreje, Japan, Kina i Rusija. Vlada dojam da bi se ovih pet država ne možda lako, ali kroz duži period pregovaranja ipak dogovorilo o rješenju koje bi kompromisno zadovoljilo sve. Tu su Amerikanci glavni blokirajući čimbenik koji želi i dalje imati vojne baze u Japanu i Jž. Koreji i želi onemogućiti tim dvjema zemljama potpuni suverenitet u pitanjima obrane. Može se postaviti pitanje koliko su Seul i Tokio zapravo suverene nacije? Riječ je o zapravo nacijama krnjeg suvereniteta nad kojima Washington ima određenu dominaciju. To nije nikakva novost. Novost je nepromišljenost i arogantnost Trumpovog diplomatskog pristupa koji to najbolje otkriva jer ne pokazuje nimalo empatije za druge države tipa Haiti, El Salvador i neodređene afričke države koje naziva "shithole" državama što zbog pristojnosti nije prikladno prevoditi na hrvatski. Ne treba posebno ni spominjati bahatost prema europskim saveznicima, Njemačkoj i Velikoj Britaniji.
Stvar je da kontinuitet između administracija u vanjskoj politici postoji. Administracije Clintona, Busha, Obame i Trumpa nastoje pošto poto održati unipolarni geopolitički poredak koji je izbio 1991. slomom SSSR-a. Posljednjih godina svima je jasno da je unipolarnosti odzvonilo i sada se na globalnoj razini Amerika suočava s Rusijom i Kinom, a na regionalnoj razini silama kao što su Iran i Sjeverna Koreja koje ne žele popustiti i pristati na ultimatume američke supersile. Usprkos svim žestokim podjelama u američkoj politici, i konzervativci i liberali i mainstream komentatori slažu se da treba žestoko odgovoriti ruskoj i kineskoj "prijetnji". U SAD-u vlada dvostranački konsenzus vlada o tome da svijetu treba samo jedna supersila: Amerika. Prošla su vremena kao što je bilo npr. devedesetih kad se ozbiljno debatiralo kakva treba biti američka vanjska politika. Sada tu pravih debata nema već je pitanje treba li biti više ili manje oštar prema Rusiji.
Geopolitička moć Rusije i Kine je daleko manja od SAD-a. Rusija je prvenstveno zainteresirana za zaštitu vlastitog suvereniteta i bliskog susjedstva dok iako globalna sila, ima određen opseg napredovanja. Kina je ekonomska supersila i politički je nazočna na svim kontinentima te ima moć da politički svrgne Ameriku, ali ti procesi su dugotrajni i neće se dogoditi sutra. O regionalnoj moći Sjeverne Koreje i Irana u američkoj javnosti se pretjeruje jer su obje opkoljene ili NATO državama ili državama povezanima s NATO-om. Stalno naglašavanje stranih prijetnji jako je dobro za američku vojnu industriju. Pogotovo se Donald Trump oduvijek htio svidjeti i postati miljenik i zaštitnik NRA, Pentagona i sličnih organizacija koje promiču korištenje oružja.
Trumpova vanjska politika SAD-a čezne za supremacijom, a temelji se na brojnim obvezujućim vojnim savezništvima koja za Ameriku mogu biti jako opasna. SAD je vojno povezan s npr. Izraelom, Saudijskom Arabijom, Japanom i američki porezni obveznici uplaćuju u državni proračun velike svote novca koji se troši za zaštitu tih zemalja. Te svojevrsne satelitske države u tome uživaju jer tako štede svoj novac, a ne moraju biti niti posebno lojalne kako bi dobile oružanu zaštitu. Ako bilo koja od tih zemalja s nekim zarati i SAD se automatski uvlači u sukob. Paradoks je da Amerikanci štite brojne granice država širom svijeta, a ne mogu učinkovito zaštititi svoju granicu od ulaska ilegalnih imigranata iz Meksika. Ne treba ni zanemariti velik utjecaj lobista stranih država koji su brojni i nastoje iskoristiti američku diplomaciju u svoje svrhe. Trump želi postići američku hegemoniju i to provodi kroz nered i kaos svoje diplomacije koja vidi samo ciljeve i inzistira na militarističkom pristupu, a putevi su magloviti i nejasni.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
