Donald Trump upravo sastavlja svoj kabinet, a o jednoj poziciji ovisiti će jako puno - poziciji državnog tajnika. Podsjetimo, državni tajnik u SAD-u je ekvivalent ministra vanjskih poslova, no ima još i utjecajniju funkciju. Slobodno se može reći kako je bivša državna tajnica Hillary Clinton bila glavni pokretač američke agresije na Libiju, a ne Barack Obama. Što se tiče njenog nasljednika, Johna Kerrya, on je svojim angažmanom doprinio rasplamsavanju rata u Siriji dajući snažnu podršku islamističkim militantima ponavljajući beskonačno mantru "Assad mora otići".
Kerry i njegov ruski kolega, Sergej Lavrov, održali su zadnjih godina brojne maratonske sastanke, telefonske pozive i u više navrata su svjetskoj javnosti donosili "dobre vijesti" ističući kako su pronašli rješenje koje će okončati rat u Siriji.
Nažalost, ali i očekivano, niti jedno od tih rješenja nikada nije dovelo do okončanja rata u Siriji već se nakon svakog propalog pokušaja rat još i više rasplamsao. Koja je strana kriva? Na neki način su obje strane krive - američka zbog činjenice da svoja obećanja nije ispoštovala, a ruska što je američkoj uvijek iznova davala novu priliku.
Dakako, neki će reći kako je Rusija time samo kupovala vrijeme i odgađala potencijalno najgori scenarij - direktnu američku agresiju na Damask. S takvom analizom se neće složiti svi, naročito ne oni Sirijci koju su upravo u tom izlaženju Washingtonu u susret vidjeli svoju najveću agoniju jer, uvijek i bez iznimke, svako primirje koristilo se u konačnici kao prilika za dodatno naoružavanje islamističkih militanata.
Rusija je pak stalno tražila od SAD-a da prekinu svaku vrstu potpore za terorističke organizacije u Siriji, misleći prvenstveno na Al-Qaeidin ogranak, Al-Nusra Front. Naravno, odbijanje ciljanja zračnim napadima je također neka vrsta potpore. Drugim riječima, Rusija je tražila od SAD-a da tretiraju Al-Nusra Front na isti način kako tretiraju i ISIL, odnosno da ih napadaju iz zraka.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.