Na početku devedesetih godina sve su europske zemlje bivšeg socijalističkog lagera prolazile kroz tešku tranzicijsku krizu. Ta se kriza manifestirala padom proizvodnje, potrošnje, zaposlenosti i standarda življenja u cjelini. U nekim se zemljama kriza manifestirala i snažnim porastom cijena i troškova života, odnosno jačanjem inflacijskih trendova. Sve se to događalo u uvjetima snažnog raslojavanja stanovništva u smislu naglog bogaćenja manjine i brzog osiromašivanja većine.
Zemlje u tranziciji bile su veoma različito pripremljene za tranziciju. Ta je pripremljenost bila determinirana reformskom tradicijom. Najveću reformsku tradiciju imale su središnje europske zemlje, a najmanju SSSR i zemlje nastale njegovim razdruživanjem. Općenito se može reći da su izbor boljeg doktrinarnog pristupa imale one zemlje koje su bile bolje pripremljene za tranziciju. A to znači one zemlje u kojima su ekonomisti imali, s obzirom na reformsku i tržišnu tradiciju, nešto više iskustva o mogućnostima, dometima i ograničenjima tržišta na početku tranzicije.
Posebna pitanja i problemi bili su povezani s činjenicom da je poslije kejnzijanske epohe u razvijenim zemljama tržišne privrede Zapadne Europe i SAD, preponderantni utjecaj dobila doktrina ekonomskog neoliberalizma i monetarizma. Na tim se osnovama, imajući u vidu pripremljenost pojedinih zemalja za tranziciju, teško mogla definirati teorijska osnova za djelotvorno ostvarivanje tranzicije. Ograničenja su se posebno odnosila na funkciju i na institucije integralnog tržišta, posebno financijskog tržišta i razvijenost financijskih i bankarskih institucija.
Zbog svega su se toga već na samom početku tranzicije pojavili nesporazumi između ekonomista zemalja u tranziciji i ekonomista razvijenih zemalja Zapadne Europe i SAD koji su se bavili problemima tranzicije. Ekonomisti iz razvijenih zemalja tržišne privrede dobro su poznavali teoriju i praksu tih zemalja, ali relativno malo situaciju u zemljama u tranziciji. To vrijedi i za ekonomiste zemalja u tranziciji, samo u obrnutim odnosima. Ekonomisti najvažnijih međunarodnih financijskih institucija (Svjetska banka i MMF) bili su u većini i predominantno indoktrinirani koncepcijom ekonomskog neoliberalizma i čistog monetarizma.
Neujednačeni rezultati
Usporedba među zemljama središnje i istočne Europe prije i poslije dolaska kapitalizma sasvim je dovoljna osnova za neke zaključke. Četvrt stoljeća tranzicije ka kapitalizmu više je nego dovoljno vremena za prosudbu dostignuća i utjecaja kapitalističkih političara, privatizacije, politike slobodnog tržišta i ostalih restauracijskih mjera na ekonomiju i društvo tih zemalja. Tranzicijski proces bivših socijalističkih zemalja, bez oslonca u povijesti, prepušten savjetima međunarodnih institucija – potpuno suprotnim od uvjeta u kojima se razvijala većina industrijskih zemalja, doveo je do otvaranja tih tržišta svjetskoj konkurenciji i špekulativnom kapitalu.
Rezultati su uglavnom šareni. Tijekom posljednjih 26 godina gotovo sva industrija, energetski sektori, komunikacije, infrastruktura i trgovina tih zemalja preuzeti su od strane europskih i američkih multinacionalnih korporacija te lokalnih tajkuna. Posljedice takve privatizacije dobro su poznate: nezaposlenost, relativna stagnacija, pad životnog standarda, iseljavanje stanovništva i dekapitalizacija ekonomije putem nezakonitih transfera, pranja i pljačke novca. Naravno, nisu sve tranzicijske zemlje jednako prošle, pogledajmo neke od njih.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
