Tragična usamljenost mladih američkih ljevičara: O revoluciji, utopiji i izdaji

Malo tko na svijetu je toliko usamljen koliko je usamljen američki ljevičar. Iz godine u godinu dobivamo potvrde da američki ljevičari postoje - otpor novih generacija protiv kapitalizma i klasne podjele snažniji je no ikad - no njihova usamljenost ih uvijek iznova vraća natrag u očaj.

Dakako, imaju sami sebe, ali to u današnjem političkom smislu ne znači gotovo ništa. Desnica u SAD-u ima potpunu kontrolu nad medijskim izvorima - ona "desnija" skupina se servisira iz izvora kao što su FOX News, dok ona desnica bliža centru može 24/7 pratiti CNN, MSNBC i druge slične kanale koji sebe nazivaju "liberalnima".

Istinska američka ljevica, ona koja sa znanjem i bez njega osjeća svu nepravdu aktualnog ekonomskog poretka, nema nikoga osim gerilskih internetskih aktivističkih stranica i razbacanog otpora po društvenim mrežama, opskurnim publikacijama i politički irelevantnim mikro strankama.

Za ljevicu i ljevičarske ideale u SAD-u, kako nekad tako i danas, mjesta jednostavno nema. Riječ je o zaključanom procesu. Mediji, iako publika prema njima iz godine u godinu postaje sve skeptičnija, i dalje kontroliraju smjer u kojem će se zemlja kretati. Kada mladi ljudi prestanu vjerovati u na taj način serviranu propagandu, okrenuti će se tzv. "alternativnim" medijima, no čim taj zaokret postane značajan isti oni koji omogućavaju rad velikih medija - korporativni sponzori, odnosno predstavnici kapitalističke klase - preuzeti će kontrolu i nad alternativnim medijima ili će, još češće, sami početi pokretati iste.

U toj potrazi za točkom centralizacije njihovih političkih sentimenata, ti mladi ogorčeni Amerikanci dobili su prošle godine čovjeka čije su riječi zvučale predobro da bi bile istinite. Dakako, riječ je o demokratskom senatoru iz američke savezne države Vermont, Bernieju Sandersu, i da, zvučalo je predobro da bi bilo istinito.

Uz tragedije koje pogađaju svijet uzduž i poprijeko, nekako je naročito bilo tragično pratiti uspon i pad nade tih mladih Amerikanaca. Zašto? Možda zato što u njihovom entuzijazmu i želji za promjenom nalazimo nekakvu nevinu i navinu iskrenost, utopizam kojeg smo mi u Europi negdje putem izgubili.

Kada je Sanders, kojem mediji inicijalno nisu davali nikakve šanse, u svojim govorima pozvao Amerikance na "političku revoluciju" protiv klase milijardera, kapitalističke eksploatacije i za uvođenjem demokratskog socijalizma - ovi su se odazvali, odazvali su se u milijunima.

Prema tim ljudima je moguće osjećati samo potpunu solidarnost. Njihovo slijepo vjerovanje da će "ovog puta to zaista biti to" ponekad može biti toliko snažno da i sami popustimo, unatoč znakovima koji ukazuju na nešto drugo, i želimo se sami s njima veseliti nekakvoj istinskoj promjeni na horizontu.

Euforija mladih Amerikanaca koji žele najveću kapitalističku silu svijeta pretvoriti u bastion demokratskog socijalizma je itekako zarazna. Kojekakve ideje nam padaju na pamet, pa i one više od 150 godina stare kada je Karl Marx tvrdio da će prava socijalistička revolucija buknuti u najrazvijenijim kapitalističkim društvima (a ne u zemljama kao što je 1917. bila Rusija).

Sandersu se nije trebalo odveć veseliti jer seciranjem njegovih govora već je na samom početku bilo jasno da on nije revolucionar kakvim se želi prikazati. Dakako, njegove izjave bile su osvježavajući socijalistički populizam, ali već tada je trebalo biti jasno da je nedostataka previše. Kakav li bi to bio socijalistički lider koji, primjerice, Saudijsku Arabiju naziva važnim američkim saveznikom?

Svaka čast onima koju su u samom startu "pročitali" sve razloge Sandersove pojave na političkoj sceni. Vjerojatno se ta priča u konačnici svodi na naše osobne percepcije i stavove, odnosno na one koji drže da promjene u kontekstu aktualnog establišmenta nema niti ne može biti i one koji vjeruju da se čak i u najkontroliranijem sistemu pojavljuju "rupe" kroz koje može, ponekad, svašta proći.

Da, točno je, kako vrijeme prolazi pesimisti zapravo postaju realisti, a optimisti nedovoljno informirani utopisti.

Neki kažu kako je stanje gubitka razuma definirao Albert Einstein na ovaj način: "Gubitak razuma: raditi jednu te istu stvar iznova i iznova očekujući drugačije rezultate". I dalje se vodi debata je li ovo zaista Einsteinova izjava ili nije, neki kažu kako bi autor mogao biti Mark Twain, možda Benjamin Franklin, pa čak da je riječ i o staroj kineskoj uzrečici. No, definicija je svakako zanimljiva u kontekstu ove priče.

Koliko dugo ljevičari mogu ponavljati jednu te istu stvar očekujući drugačije rezultate?

Smatralo se da će neugodnog francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja, koji je s užitkom krenuo u agresiju na Libiju, stvari biti drugačije ako pobjedi kandidat Socijalističke Partije, Francois Hollande - pokazalo se kako se stvari nisu promijenile, štoviše, možda su još i gore nego za vrijeme Sarkozyja. Zatim smo imali velike nade po pitanju Grčke - Alexis Tsipras izgledao je kao osoba koja dolazi iz čiste anti-establišment pozadine, i on i njegova stranka SYRIZA. No, kada je osvojio vlast, postao je isti kao i njegovi desničarski prethodnici - tlačitelj grčkog naroda i provoditelj brutalnih mjera štednje.

Koliko još puta ljevica može podići svoju nadu zbog nekog kao što je Hollande, Tsipras ili sada Bernie Sanders? Vjerojatno može - dolaze nove generacije koje više neće pamtiti sve izdaje i sve noževe u leđa, ali pitanje do kada. No, što joj onda na kraju preostaje? Odustati od svojih načela, svakog oblika otpora i prikloniti se liberalima desnog centra kao "manjem zlu"? Nije tajna da mnogi to i čine, neki na prvoj, neki na drugoj izdaji... no, neki će ustrajati i dalje, nadajući se evoluciji ljevice u Zapadnom svijetu, u neki novi vid borbe protiv klasnih podjela i kapitalističke eksploatacije.

Kapitalistički sustav je sustav cikličkih kriza. Zadnja je svijet pogodila 2008. i osjeća se još uvijek. Iduća kriza bez sumnje stiže, a s njom i neki novi diskurs i ideje kako ljevica može ponovno postati relevantna.

No, pojedini ljevičari - naročito Trockisti - tvrdili su od prvog dana da je Sanders samo operativac vladajuće klase te kako nije nikakav lider socijalističkog pokreta protiv kapitalizma. Neki tvrde kako su ga čak namjerno postavili da angažira mlade ljude, mahom kritične prema kapitalizmu, te da ih na kraju jednostavno "užarene" servira Hillary Clinton.

Možda zaista jest tako, djelomično, ali vjerojatnije je da se Sandersa u konačnici iskoristilo kao "korisnog idiota" nego da je on od početka bio u tome. Naime, e-mailovi koje je objavio WikiLeaks pokazuju kako je vrh Demokratske stranke, kada je Sanders postao presnažan, aktivno radio na tome da nominaciju dobije Hillary, a ne on.

U konačnici je izgubio utrku s Hillary, a mnogi tvrde da je utrka namještena. No, njegovu javnu potporu za Clinton mnogi mu nikada neće oprostiti. U govoru ju je nahvalio ističući kako je ona "idealni kandidat, kako će se boriti za malog čovjeka, kako je Trump ne smije pobijediti"... Reći da Trump ne smije pobijediti, to bi mu mnogi odobrili, ali reći kako je Hillary Clinton - tipična predstavnica američka korporativne klase - "idealna kandidatkinja za predsjednicu" je nešto što je, da je htio, mogao i izostaviti.

Takvim izjavama samo potvrđuje da je od početka bio "igrač" njenog kampa ili se u konačnici jednostavno slomio te je nekim čudom uspio za vrijeme Demokratske Nacionalne Konvencije, dakle pred vrhom stranke koja je, kako otkrivaju e-mailovi, radila protiv njega - održati emotivni govor s nožem u leđima.

Sandersova biografija govori kako je za vrijeme cijelog života zaista bio dosljedan svojim uistinu progresivnim stavovima, no, možda je sve ovo vrijeme zapravo i on sam sebe krivo procijenio, misleći da je demokratski socijalist, a zapravo je bio samo socijal-demokrat.