Rusija je brzo i silno odgovorila na rušenje bojnog zrakoplova Su-25 iznad sirijske provincije Idlib i ubojstva pilota 3. veljače. Brzo nakon ovog incidenta, rusko Ministarstvo obrane naredilo je precizne raketne napade na ovo područje, u kojima je poginulo najmanje trideset militanata. Ovaj događaj nemilo je odjeknuo među ruskim vojnim planerima jer se čini da je zrakoplov oboren prijenosnim protuzračnim raketnim sustavom, koji je mogao doći od bilo kuda. Ruski pilot, major Roman Filipov, uspio se izbaciti iz aviona, ali je na njega pucano tijekom spuštanja. Ruski mediji govore kako je pilot bio živ kada se spustio u područje koje nadzire teroristička organizacija al-Nusra, ali da su ga potom ubili. Neki od tih medija također govore da se pilot raznio granatom u svojim posljednjim minutama i sa sobom u smrt poveo militante oko njega. Radi se o jednom od najboljih pilota ruskih zračnih snaga.
Pitanje je i tko doista stoji iza ovog napada. Teroristička organizacija Hajat Tahrir al-Šam, novo ime Džabhat al-Nusre, koja je krilo al-Kaide preuzela je odgovornost za rušenje zrakoplova, ali na malenom području provincije Idlib nalazi se i Slobodna sirijska vojska te njezin suradnik, navodno umjerena oporbena skupina Džajš al-Nasr. Obje ove oporbene grupe dobivaju oružje od Sjedinjenih Država. Nekoliko minuta nakon rušenja Su-25, Alaa al-Hamvi, zapovjednik obrambenog bataljuna Džajš al-Nasra, preuzeo je odgovornost za ovaj napad. No, potom je Tahrir al-Šam tvrdio kako su njegovi borci oborili ruski zrakoplov. Cijela ova situacija vodi pitanju kako su militanti dobili takvo naoružanje te je li posredovao neki veći igrač u sirijskom ratu.
Ruski zrakoplovi obično djeluju na visinama koje prijenosni raketni sustavi ne mogu doseći, iako se Su-25 zna spustiti na niže razine. Ovaj Su-25 je letio poprilično nisko, no i u tom slučaju je potreban specifičan tip raketnog sustava i dobra sposobnost operativca koji koristi takav sustav. Među mogućim izvorima takvog naoružanja, najvjerojatnije je oružje američke proizvodnje, iako neki stručnjaci ukazuju kako su teroristi mogli putem Turske, Katara ili Saudijske Arabije dobiti i rusko oružje ili čak neku repliku sovjetskog naoružanja. U ruskim parlamentarnim krugovima se govori kako su MANPADS, odnosno prijenosni protuzračni obrambeni sustavi, američke proizvodnje koje Sjedinjene Države daju teroristima putem trećih zemalja, a to Washington čini kako bi provocirao određene reakcije. Prema tom tumačenju, stanje u Idlibu je pod turskom kontrolom, te se rušenje zrakoplova može iskoristiti kao prepreka rusko-turskom razumijevanju.
Ovo je mišljenje u skladu s ranijim ruskim izjavama o kemijskim napadima u Siriji i mogućoj američkoj vojnoj akciji protiv sirijskog predsjednika Bašara al-Asada. Postoji jako uvjerenje u Moskvi kako Washington nastoji spriječiti ruske političke inicijative. Nedavno je rusko Ministarstvo vanjskih poslova izjavilo kako je američka tvrdoglavost u postavljanju istog scenarija u Siriji kakav je svijet vidio u bivšoj Jugoslaviji, Iraku i Libiji očita. I dok neke sastavnice ruskog sigurnosnog sektora ozbiljno daju fokus na ovu temu, Kremlj svakako nije odustao od ideje suradnje s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom u sigurnosnim i protuterorističkim naporima. Čelnici ruskih obavještajnih i sigurnosnih agencija su početkom veljače bili u Washingtonu. Među prisutnima su bili šef ruske vojnoobavještajne agencije Igor Korobov, ruske Kontraobavještajne agencije Sergej Narjaškin te šef Ureda federalne sigurnosti Aleksander Bortnikov. Sastali su se s direktorom CIA-e Mikeom Pompeom kako bi se raspravile mogućnosti suradnje. Prije toga je ruski veleposlanik u Sjedinjenim Državama Anatolij Antonov u razgovoru za ruske medije kazao kako je Moskva spremna na povećanje suradnje sa Sjedinjenim Državama u Siriji.
Ruski dužnosnici stoga ne mogu baš olako upirati prst u Washington. Druga mogućnost je još gora, a to je su zrakoplov srušiti Turci. Na razini stručne analize, ipak, ideja da bi Ankara mogla imati službenu ulogu u ovom napadu proizlazi iz duboko ukorijenjenog nepovjerenja između Turske i Rusije, ne samo zbog nesuglasica u Idlibu, već i zbog prijašnjih incidenata koji su svoju krunu imali u obaranju ruskog zrakoplova iznad Sirije 2015. godine. I dok su ruski predsjednik Vladimir Putin i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan izražavali pozitivne procjene nedavnog Kongresa sirijskog nacionalnog dijaloga u Sočiju, Ankara nema razloga za velik optimizam o ulozi oporbenih skupina u tom procesu i na terenu. Moskva želi da Turska iskoristi svoje dobre kontakte s oporbom, uključujući i s radikalnijim skupinama, kako bi oni prihvatili rusku medijaciju i prevlast Damaska. Da se o tome u Rusiji ozbiljno promišlja pokazuje i činjenica da se tijelo poginulog pilota vratilo u Rusiju uz tursku pomoć, nakon što je Moskva zatražila od ruskih kolega posredništvo na terenu.
Drugi u ovom incidentu vide mogućnost manipuliranja osjećajima u Moskvi. Neki lokalni kurdski vođe, do grla zavađeni sa sirijskom oporbom i pred turskim neprijateljima, razmišljaju kako zadobiti rusku pomoć. Službeni predstavnik kurdskih obrambenih snaga u Afrinu, Reizan Hedu, bio je među prvima koji je izrazio Rusiji sućut zbog gubitka pilota i rekao kako su ga ubili teroristi koji su također odgovorni za niz ubojstava kurdskih vojnika i civila. Upire prstom u terorističke skupine opkoljene u Idlibu, a koje mogu dobivati svoju pomoć jedino iz Turske. U Idlibu, smatra Hedu, sirijske vladine snage se suočavaju sa skupinama koje dobivaju potporu od turske vojske u Afrinu.
Dugoročne posljedice ovog incidenta na rusku politiku prema Siriji nisu jednostavne. Ruske trupe su u prosincu smatrale da je borbena aktivnost Rusije u Siriji gotova. Putin je mislio kako se radi o dobrom trenutku spašavanja ruske ratne budućnosti u noćnoj mori sukoba u Siriji, te se usredotočio na politički dogovor u toj zemlji putem inicijativa kao što je spomenuti kongres u Sočiju. Unatoč mnogim kontroverzama i očitog pokušaja marginaliziranja ovog kongresa, ideja iza Sočija označava rusku fleksibilnost za suradnjom sa svim većim igračima na terenu. Ruski napadi, međutim, nisu prestali, iako su smanjeni. Rusija i dalje želi biti konačni jezičac na vagi događaja u Siriji.
Vojno gledajući, napad na ruski zrakoplov neće promijeniti odluku da se Rusija povlači iz borbenih djelovanja u Siriji, no ugrožava rusku blagonaklonost za razgovor sa svima koji to požele. Sada bi Moskva mogla dati više legitimnosti i više potpore Asadu i njegovoj vladi u Damasku, povećati i fokusirati neke svoje vojne napade na vrlo uske ciljeve terorista kao i oporbe koja ne želi surađivati s Rusijom. Oni će patiti i politički, sve dok Kremlj ima dovoljno samouvjerenosti da čini pravu stvar u Siriji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
