Nakon brojnih terorističkih napada čečenskih ekstremista poput školske krize u Beslanu u jesen 2004. i Narančaste revolucije u Ukrajini krajem iste godine, Rusija se našla u neugodnoj poziciji. Ruski predsjednik Vladimir Putin iako se uglavnom uspješno nosio s prijetnjama u unutarnjoj i vanjskoj politici, morao je osmisliti viziju moderne Rusije. U povijesti je našao inspiraciju.
Prilikom svoga godišnjeg obraćanja Dumi i Vijeću Federacije u travnju 2005. Putin je pozvao na novo nacionalno jedinstvo protiv onih koji bi izazvali državu, unutar i izvan Rusije. Počeo je da država treba razmotriti "dublje značenje vrijednosti kao što su sloboda i demokracija, pravda i legalitet". Zatim je izrekao poznatu rečenicu da je "slom SSSR-a najveća geopolitička katastrofa 20. stoljeća" jer su deseci milijuna ruskih državljana ostali izvan ruske države. Ali je i izrekao da "oni koji traže obnovu sovjetskog sustava nemaju mozga". Putin je mislio obnoviti nešto starije, vrjednije i dublje: ideju ruske nacije, apsolutnu moć "trećeg Rima", zacrtajući svoj smjer različit od nametanja zapadnih vrednota.
Te stare ruske ideje Putin je našao u starim povijesnim knjigama koje je osobno preferirao. Putin je ideju nove Rusije našao u mislima i idejama političkog i religioznog filozofa Ivana Aleksandroviča Iljina. Iljina su boljševici više puta uhićivali i protjerali van zemlje 1922. Iljinove ideje ponudile su intelektualnu osnovu za Putinovo razumijevanje pozicije Rusije na međunarodnoj sceni i postat će sve važnije u posljedičnim političkim debatama. Kao pripadnik "bijele" antikomunističke Rusije u egzilu, Iljin je prihvatio viziju pravoslavnog ruskog identiteta kojeg su komunisti nastojali zatirati. U njegovim spisima Putin je našao puno materijala koji su podržavali njegove namjere o obliku države kakvu je htio stvoriti, čak i zamisao "suverene demokracije". Putin nije oplakivao krah sovjetskog sustava već je žalio za krahom povijesne ruske ideje. To je bilo prvi puta da je Putin citirao Iljina, čiji su radovi počeli otvoreno cirkulirati tek nakon Perestrojke i Glasnosti.
"Nemojmo dozvoliti da zaboravimo ovo. Rusija je država koja je izabrala demokraciju putem volje vlastitog naroda. Izabrala je ovaj put vlastitom suglasnošću i ona će sama odlučiti kako će najbolje osigurati da se načela slobode i demokracije ovdje realiziraju, uzevši u obzir povijesne, geopolitičke i druge jedinstvenosti i uvažavajući sve bitne demokratske norme. Kao suverena nacija, Rusija može i hoće odlučiti za sebe vremenski okvir i uvjete za svoj napredak uzduž ovog puta", kazao je Putin.
Putinova referenca za filozofa malo poznatog izvan, ali i unutar Rusije podudarila se s povratkom njegovih posmrtnih ostataka u domovinu, zajedno s onim antikomunističkog carističkog generala u građanskom ratu, Antona Denjikina. Iljin je bio pokopan u Švicarskoj , a Denjikin u SAD-u, ali je Putin podržao inicijativu za njihov povratak u domovinu u manastir Donskoj u Moskvi. Zabilježeno je da je ruski vođa osobno platio Iljinov novi nadgrobni spomenik , a Putin je i viđen da na njega nosi cvijeće. Sve je to vodilo prema oživljavanju interesa u njegove radove. Osim Putina u krugu Kremlja Iljinovi obožavatelji uključuju i glavnog kremaljskog ideologa Vladislava Surkova i Dmitrija Medvedeva.
Ivan Iljin je rođen u Moskvi 1883. u aristokratskoj obitelji. Pohađao je Imperijalno moskovsko sveučilište, protivio se ruskoj revoluciji 1905. i nije aktivno sudjelovao u studentskim pobunama. Favorizirao je radikalne političke poglede poput anarhizma, ali se s vremenom približio pozicijama desnog centra gdje mu je politički mentor bio kršćanski filozof i politički liberal Pavel Novgorcev. 1906. diplomirao je pravo a od 1909. počeo je raditi kao politolog. Putovao je u zapadnu Europu i studirao filozofiju Hegela. U početku je podržavao Februarsku revoluciju 1917. da bi bio kasnije razočaran nakon svršetka Oktobarske revolucije. Nije sudjelovao u Ruskom građanskom ratu već je radio kao profesor prava na Moskovskom sveučilištu do 1922. kada je protjeran u egzil.
Između 1923. i 1934. Iljin je radio u Njemačkoj, točnije u Berlinu kao profesor na Ruskom znanstvenom institutu. Postaje glavni ideolog ruskog Pokreta bijelih u emigraciji i između 1927. i 1930. bio je izdavač i urednik emigrantskog časopisa "Russkiy Kolokol" iliti "Rusko zvono". Bio je kao i mnogi u dijaspori zainteresiran za ideju Euroazijanizma. 1934. nacisti su otpustili Iljina i stavili ga u kućni pritvor. 1938. uz pomoć ruskog pijanista Sergeja Rachmanihoffa napustio je Njemačku i otišao u Ženevu. Preminuo je blizu Züricha u prosincu 1953.
Iljin je bio konzervativnih monarhističkih uvjerenja u duhu slavenstva. Počevši sa svojom tezom 1918. o Hegelovoj filozofiji, publicirao je mnoge radove o političkim, društvenim i vjerskim temama koje se tiču povijesne misije Rusije. Nastojao je odgovoriti na pitanje što je Ruse navelo da pokrenu i realiziraju Oktobarsku revoluciju. Odgovor je našao u slabom i oštećenom samopoštovanju ruskog naroda. Kao rezultat, nastalo je obostrano nepovjerenje i sumnjičavost između države i naroda.Vlasti su konstantno zlorabile svoje ovlasti rušeći pritom jedinstvo naroda. Iljin je smatrao da država treba biti ustrojena kao poduzeće u kojem su građani članovi s određenim pravima i obvezama. Smatrao je da Rusi imaju pogrešan odnos prema privatnom vlasništvu i veleposjedima jer su vjerovali da oni nisu stečeni teškim radom nego moći i pogrešnim rukovođenjem dužnosnika. Stoga su Rusi negativno gledali prema privatnom vlasništvu. Ti čimbenici, prema Iljinu, vodili su prema revoluciji i egalitarizmu.
Alternativni put za Rusiju je bio koncept "savjesti prava" pojedinca temeljen na moralnosti i religioznosti. Iljin je kao monarhist vjerovao da monarhistička savjest prava odgovara vrijednostima kao što su vjerska poniznost i obitelj. Njegov ideal je bio monarh iliti "car" koji bi služio dobru države, ne bi pripadao ni jednoj stranci i ujedinio bi cijeli narod bez obzira na njihova uvjerenja. Ipak Iljin je bio kritičan prema monarhiji u Rusiji uključujući i posljednjeg cara Nikolu II. Zanimljivo da je u mnogim svojim radovima Iljin bio čak prijateljski nastrojen prema fašizmu pa čak i nakon 1945. iako se čvrsto odupirao nacizmu zbog njegove ksenofobičnosti. Kao protivnik sovjetskog komunizma i zapadne demokracije, Iljin je predodredio poseban put za Rusiju utemeljen na promociji Ruske pravoslavne crkve i tradicionalnih vrednota koje bi trebale donijeti duhovnu obnovu ruskog naroda.
Intrigantno je da je zbog snažnog utjecaja Iljina na Putina i njegov krug CIA čak požurila da pripremi analizu koja proučava ulogu Iljina u Putinovu razmišljanju i što bi to moglo značiti za poteze ruskog vođe u budućnosti. Iljin je posebno naglašavao pravoslavlje, domoljublje, zakon i privatno vlasništvo kao temeljne osnove za rusku državu. Pišući iz izbjeglištva tijekom Staljinove vladavine i Velikog patriotskog rata, on je slavio junake građanskog rata s dubokim poštovanjem i romanticizmom čiji su odjeci opet odzvanjali u modernoj Rusiju. Putin je mogao pronaći mnogo toga privlačnog u Iljinovim riječima. "Heroj preuzima teret svoje nacije, teret svojih nesreća, svoje borbe, svojih istraživanja, i nakon što preuzme taj teret, on pobjeđuje - pobjeđuje već samim tim, označavajući cijeli put prema spasenju. I njegova pobjeda postaje prototip i svjetionik, postignuće i poziv, izvor pobjede i početak pobjede za sve povezane s njim u jednu cjelinu patriotskom ljubavlju. Zato on ostaje svom narodu živi izvor veselja i radosti, i njegovo ime zvuči kao pobjeda."
Kad su ujesen 2011. u Rusiji počeli izbijati antivladini prosvjedi nadahnuti Arapskim proljećem i Putinovim najavljenim povratkom na mjesto predsjednika, Putin je počeo otvoreno koristiti nacionalističku retoriku i zagovarati tradicionalno-konzervativne vrednote kao stupove na kojima počiva suvremena Rusija. Zato je u veljači 2012. dobio potporu Ruske pravoslavne crkve na čelu s patrijarhom Kirilom koji je u početku pokazivao simpatije za prosvjede. Promjena odnosa Crkve prema Putinu bila je upečatljiva, ali je ona označila nastanak središnjeg narativa Putinova povratka predsjedništvu. Taj narativ je podrazumijevao ne nostalgiju prema sovjetskim vremenima već prema daljoj carističkoj prošlosti i uradcima, između ostalih, i Iljina. Kad se suočio s prosvjedima Putin se želio prikazati kao netko tko nije bio samo jamac ostvarenja sovjetskih vremena već i vođa nacije u dubljem smislu: zaštitnik društvenih i kulturnih vrednota tradicionalne Rusije. U seriji od sedam deklaracija tijekom izborne kampanje 2012. u vodećim medijima, Putin je naglasio potpuno konzervativnu viziju zemlje koja se referirala na ruski "civilizacijski model", dijametralno suprotan "dekadentnim" vrednotama Zapada koje su predstavljali prosvjednici na ulicama. Putin je izabrao strategiju koja je polučila rezultate odnosno malo pomalo utišala prosvjede i zadobila potporu širokih narodnih masa običnih Rusa. Iljinova uloga tu je bila ključna.
I osnivanje Euroazijske ekonomske unije može se povezivati s Iljinom. Euroazijanizam u Rusiji je duboko konzervativna filozofija pogonjena političkim emigrantima i intervencionističkom politikom SSSR-a. Ponovo se pojavila 1990-ih povezavši religiozne i monarhističke ideje emigranata poput Iljina, ali i geopolitičkih stratega poput Sir Halforda Mackindera, Karla Haushofera i drugih, a u novije vrijeme i Aleksandra Dugina. Sve u svemu, utjecaj Iljina na Putinovu viziju moderne Rusije je ogroman.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
