Sredinom ljeta 2015. došlo je do velikog optimizma za razrješenje jednog od najdugovječnijih sukoba na svijetu, onog na Cipru. Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, čelnica vanjske politike EU-a Federica Mogherini i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan našli su se na Cipru i pokrenuli prvi pravi razgovor nakon ranih 2000-ih godina. Takav je optimizam uslijedio nakon što je u Turskoj republici Sjeverni Cipar za predsjednika izabran Mustafa Akinci, koji je na vlast stigao s obećanjem za postizanje dogovora o ponovnom ujedinjenju otoka, koji je od 1974. trajno podijeljen između grčkog juga (službeno Republika Cipar) i turskog sjevera, kojega kao državu priznaje samo Ankara. Akinci je time pokrenuo veliku promjenu u politici Sjevernog Cipra, gdje su desno orijentirani vođe zagovarali nezavisnost, a ne ujedinjenje.
Odmah po svom biranju u travnju 2015. Akinci je oživio mirovne pregovore UN-a sa svojim grčko-ciparskim kolegom Nicosom Anastasiadesom. Prema svim pokazateljima, razgovori su se pokazali plodonosnima i čak se mislilo da će završiti uspjehom u samo nekoliko mjeseci. Mnoge strane su vjerovale da će do kraja godine biti utemeljene osnove za ujedinjeni i federalni Cipar. Akinci je ujedno unilateralno pokrenuo mjere za poboljšanje odnosa između dvije strane na otoku, uključujući ukidanje vize za posjetitelje na sjeveru, povećanje broja graničnih prijelaza, povezivanje mreže mobilnih telefona i električne energije. Zajedno s Anastasiadesom je simbolično prošetao neutralnom zonom u podijeljenom glavnom gradu Nicosiji.
Među glavnim poteškoćama do kojih se došlo jesu ugovori koji daju pravo i Turskoj i Grčkoj da imaju svoje vojne trupe na otoku. Anastasiades je inzistirao da svih 30 tisuća turskih vojnika trenutačno stacioniranih na sjevernom Cipru moraju otići kako bi se postigao mirovni dogovor. Etnički turski Sjeverni Cipar čini 36 posto otoka, ali pod mirovnim sporazumom turski Ciprani bi mogli preuzeti kontrolu nad 25 do 29 posto otoka u svom dijelu federacije. To je također velika prepreka koja može voditi nesporazumima. Među drugim pitanjima jest i pravo povratka. Mnogi grčki i turski Ciprani su bili prisiljeni napustiti svoje domove između 1964. i 1974. U nekim slučajevima, grčki posjedi na turskom dijelu otoka su vraćeni, ali obrnuto se još čeka. Očigledno će neki posjedi biti trajno izgubljeni, ali dvije strane onda moraju pronaći način kompenzacije ili zamjene nekretnina.
Iako nije bio Erdoganov čovjek, smatralo se da će turska vlada podržati mirovne inicijative Akincija. Sve ideje i nade u ciparski mirovni sporazum su bile isprazne dotle dok se u Ankari ne postigne dogovor za prestankom naglašavanja turske zaštitničke uloge među ciparskim Turcima. I smatralo se da će se međunarodnim razgovorima i pritiskom turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan odlučiti za velike promjene u turskoj ciparskoj politici. Uglavnom, prevarili su se. Razgovori Akincija i Anastasiadesa nastavljeni su tempom od dva sastanka tjedno kroz čitavu godinu. A potom je uslijedio pokušaj vojnog udara u Turskoj i posvemašnje promjene u turskoj unutarnjoj i vanjskoj politici. Akinci je ostao u dobrim odnosima s Ankarom, iako je poprilično nezavisan vođa. Brzo je izrazio potporu Erdoganovoj vladi u noći pučista, te je Turska republika Sjeverni Cipar i službeno obznanila da se skupina pod vodstvoM Fethullaha Gülena smatra terorističkom organizacijom. Deset turskih vojnih časnika uhićeno je na otoku.
Stoga je s puno pažnje i očekivanja započela konferencija pod predsjedavanjem UN-a u Ženevi. Glavni tajnik UN-a Antonio Guterres je rekao da je ponovno ujedinjenje Cipra vrlo blizu, ali da upozorava protiv brzog rješavanja problema. Nakon prvog kruga razgovora u Ženevi pregovori su predani specijalistima u pojedinim područjima kojima je zadatak postići instrumente kojima bi se implementirale opće odluke o ujedinjenju. Problem po prvi puta nije između grčke i turske zajednice na Cipru, već između Atene i Ankare. Ključna zemlja koja nije uključena u pregovorima je i Rusija. Podijeljeni Cipar zapravo pomaže Rusiji u širenju strateške pozicije na Levantu. Kao multipolarna sila koja je svoju sposobnost rješavanja međunarodnih problema dokazala u Siriji, Rusija nastavlja sa strateškim napretkom prema istočnom Sredozemlju, te je postigla dva velika energetska dogovora s Kairom i probudila rusko-egipatske odnose. U prosincu 2016. talijanski energetski div Eni prodao je 30 posto svojih udjela u plinskom polju Zohr uz egipatsku obalu ruskom Rosnjeftu za 1,575 milijardi dolara. Radi se o najvećem nalazištu prirodnog plina u Istočnom Sredozemlju, a sada je Rosnjeft drugi najveći dionik Zohra. Moskva planira kupiti dodatnih pet posto dionica. Uz to su Rusija i Egipat potpisali 19. studenog 2016. dogovor o izgradnji prve egipatske nuklearke. Nju će graditi ruska državna nuklearna kompanija Rosatom u gradu Dabaa na sredozemnoj obali.
Krajnji ishod bit će izgradnja snažnog LNG terminala u Egiptu koji bi time postao veliki izvoznik plina prema Europi. To se kosi s važnošću TANAP-a, turskog Trans-anatolskog plinovoda koji bi trebao prevoziti prirodni plin iz Kaspijskog mora preko Azerbajdžana, Grčke, Albanije prema Italiji i ostatku europskog tržišta. I dok EU u TANAP-u vidi južni koridor kojim bi se smanjila kritična ovisnost o ruskim energentima, Ankara također želi da TANAP postane energetska spojnica za distribuciju plina iz šireg područja Kaspijskog jezera i Bliskog istoka za Europu. Za TANAP se zainteresirao i Izrael, koji želi iz ciparskog nalazišta Afrodita izvoziti plin preko turskog plinovoda za Europu. Ukoliko ne dođe do dogovora oko ujedinjenja Cipra, južni dio otoka će morati promišljati druge alternativne pravce.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
