Nakon svršetka Hladnog rata i sloma sovjetskog komunizma 1991., Sjedinjene Američke Države su prihvatile pobjedu i više ili manje Amerikanci su dobili kolektivnu amneziju o globalnim političkim pitanjima. Nakon 50 godina u kojima je vanjska politika činila top prioritet u svim medijima i javnim temama, nakon 1991. predmet je pao u zaborav za većinu Amerikanaca. Počele su dominirati domaće teme poput gospodarstva i zdravstva. Kao odgovor na nezainteresiranost za vanjsku politiku Zbigniew Brzezinski je 1997. objavio knjigu "Velika šahovska ploča: Američki primat i njegovi geostrateški imperativi" iz koje je nastala poznata geopolitička teorija Velike šahovske ploče.
Brzezinski je bio američki diplomat i politički znanstvenik poljskog podrijetla. Služio je kao savjetnik predsjedniku Lyndonu Johnsonu od 1966. do 1968. i bio je savjetnik za nacionalnu sigurnost u administraciji predsjednika Jimmyja Cartera od 1977. do 1981. Ali je možda i najpoznatiji kao geostrateg. Njegova teorija Velike šahovske ploče podrazumijeva osnovni primat euroazijske kopnene mase koja odlučuje koja država ima utjecaj na globalnoj razini. Brzezinski koristi analogiju "Velike šahovske ploče" koja se odnosi na Euroaziju a "igra" je hegemonija. Radi se o briljantnom radu po svim standardima geostrategije iako rad više sliči na duži članak u nekom časopisu nego na stručni istraživački rad. No to je upravo iz razloga jer je devedesetih trebalo otrijezniti Amerikance, i narod i vladajuće političare, i ukazati im na važnost vanjske politike odnosno očuvanja američke unipolarne moći.
Brzezinski je prihvatio povijesni pristup koji se temelji na komparaciji moderne američke hegemonije s hegemonijom velikih i moćnih carstava u povijesti: rimskim, kineskim, mongolskim i britanskim. Razlika između tih različitih imperijalnih sila jest u načinu održavanja kontrole. Dok je rimsko carstvo svoju kontrolu i vlast održavalo putem superiorne vojne organizacije i kulturalne privlačnosti, kinesko carstvo putem efikasnog birokratskog aparata i etničke strukture, mongolsko carstvo kroz naprednu vojnu taktiku nakon koje je slijedio proces asimilacije, britansko carstvo kroz vojnu nadmoć i kulturnu asertivnost; moderno "američko carstvo", točnije američka hegemonija temelji se na ekonomskoj dinamici, dominantnoj vojnoj moći i tehnološko-znanstvenom napretku i kulturnoj dominaciji u masovnim medijima. Američka supremacija se uspjela nametnuti zato što su Amerikanci bili su stanju stvoriti seriju međunarodnih institucija poput Ujedinjenih Naroda, NATO saveza koje sadrže svojstva američke moći i teško se mogu mijenjati.
Središnji argument cjelokupne šahovske teorije je: iako Amerika posjeduje dominaciju i značajan utjecaj na tri periferna područja Euroazije (zapadna Europa, zapadna Azija i Daleki istok), upravo iz središta Euroazije može se izdignuti potencijalni konkurent, tj. sila koja će se moći suprotstaviti američkoj hegemoniji. Sukladno teoriji, euroazijski kontinent je ključan za globalni primat što znači da ako Sjedinjene Države mogu održati kontrolu nad Europom dok je ona u tranzicijskoj fazi tada SAD mogu održati globalni primat daleko u 21. stoljeću.
Brzezinski definira kako službena politika Sjedinjenih Država mora definirati one države unutar Europe koje posjeduju potencijal da učine preokret međunarodnog odnosa snaga kojeg su Amerikanci definirali nakon Drugog svjetskog rata i utvrdili pobjedom u Hladnom ratu, kako bi se to spriječilo i da bi se očuvali američki interesi.
Ujedinjena Europa potencijalno bi mogla prouzročiti probleme cilju SAD-a da nametne dominaciju nad euroazijskim svjetskim otokom. Brzezinski je tvrdio da je to potencijalna stvarnost s kojom će se SAD morati nositi u bliskoj budućnosti. Nakon svršetka Drugog svjetskog rata SAD i Europa imali su većinom dobre, ali ponekad i zategnute odnose zbog ideoloških razlika, ali i zbog odnosa prema vanjskoj politici. Otpočetka euro-atlantskog partnerstva i utemeljenja NATO saveza 1949., Amerikanci i Europljani razilazili su se na svemu i svačemu od ekonomske suradnje do odnosa prema SSSR-u i Kini, međutim, ti nesporazumi nikad nisu zaprijetili rušenju partnerstva. Brzezinski tvrdi da Europljani osuđuju američku dominaciju i vrhovni položaj ali im također odgovara da ih Amerika vojno štiti kroz NATO kišobran. Jednostavna je činjenica da se SAD ne može lako suprotstavljati ujedinjenoj Europi. Međutim, podijeljena Europa bi mogla prouzročiti veću prijetnju transatlantskim odnosima sa SAD-om od ujedinjene Europe. Američki stručnjak definira nekoliko "geostrateških igrača": Njemačku, Francusku, Rusiju, Kinu i u manjem stupnju Japan kao potencijalne rivale na prostorima Euroazije.
Upravo zato, Brzezinski tvrdi da SAD ne može birati između Njemačke i Francuske kao saveznika zato što su obje vrijedni američki saveznici na euroazijskom svjetskom otoku. Njemačka i Francuska su istovremeno i saveznice koja treba pažljivo motriti. Dvije države se bore jedna s drugom kako bi utjecale na druge zemlje i izgradile Europu, tj. Europsku uniju po svom modelu. Brzezinski tvrdi da je SAD posebno zainteresiran raditi s Njemačkom na američkoj ekspanziji prema istoku. Njemačka nakon svog ujedinjenja 1990. teži vršiti utjecaj na europskom svjetskom otoku. Brzezinski smatra da se njemački istočni susjedi okorištavaju od snažne njemačke ekonomije i američkog kišobrana sigurnosti. On zaključuje da SAD ne smije odlučivati između Njemačke i Francuske te treba težiti da te dvije zemlje imaju bolje odnose.
Teorija definira i nekoliko "ključnih točaka" ili pivota koji su od kritične važnosti za uspon potencijalnih izazivača Amerike. To su redom Ukrajina, Azerbajdžan, Turska i Iran. Na tim područjima svoju moć može nametnuti Rusija. Postoji i prostor Južne Koreje na kojem svoju moć mogu nametnuti Japan ili Kina.
Ipak, Brzezinski je posebnu pozornost posvetio tzv. "ruskom pitanju". Rusko pitanje u teoriji Velike šahovske ploče je složeno. Brzezinski iznosi nekoliko različitih interesa o ruskoj državi nakon pada komunističkog režima 1991. Rusi su nesigurni o tome što je Rusija, što znači biti Rus i gdje se točno Rusija geografski nalazi. Rusija je u devedesetima prošla mnogobrojne promjene nakon što su se mnoge bivše države SSSR-a odcijepile od Rusije kao što su Ukrajina, Bjelorusija, Gruzija, a i sama je doživjela kompliciranu transformaciju iz socijalizma u kapitalizam.
Pitanje koje zahtijeva odgovor, a iskrsnulo je nakon ruskog osamostaljenja je kako se Rusija želi povezati sa Zapadom, koliko je SAD zabrinut za budućnost ruske države i kako se američko-ruski odnosi mogu poboljšati i kako nadalje zadržati rusku državu u mogućim ekspanzionističkim namjerama. Brzezinski nije bio jasan u definiranju preciznih prepreka koje Rusija mora savladati kako bi postala moćna država u budućnosti. SAD treba biti vrlo zabrinut što se tiče budućnosti Rusije. Brzezinski iznosi da ruska država nastoji povratiti kontrolu nad regijom srednje Azije što predstavlja prijetnju američkim interesima. Tvrdi da Rusija ima tri nove škole mišljenja za međunarodne odnose: zrelo strateško partnerstvo sa SAD-om, naglasak na "bliskom susjedstvu" kao centar ruskih interesa i protusavez protiv Amerike i njenih interesa. Očito je u najboljem američkom interesu da se osigura srdačan dijalog i suradnja između dvije velike sile.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
