Pogledamo li Europsku uniju teško možemo izdvojiti neku ličnost koja bi bila simbol europske politike. Državnika već odavna nema, a karizma postojećih političara je gotovo nepostojeća. S druge strane, osobe poput Viktora Orbana, Recepa Tayyipa Erdogana, Vladimira Putina i Donalda Trumpa redovito pune naslovnice. Njih vole ili mrze, ali nitko nije ravnodušan. Iako po svojoj prirodi autoritarni, kod njih nema političke apatije i nezainteresiranosti.
Politička motivacija stari je dio politološkog proučavanja i posebno političke psihologije. Niz studija proučavale su političke kulture i djelovanja sukladna njoj. Američki psiholog David C. McClelland je objasnio skupine ljudi na tri načina. Jedni su oni koji imaju potrebu za dokazivanjem, pa popravljaju stvari. Drugi imaju potrebu za bliskošću, pa stvaraju mnogobrojne prijateljske odnose. Treći imaju potrebu za moći i utjecajem nad drugima. Oni se bave politikom. U politološkom shvaćanju, u politici se zasigurno ne ostvaruje nezgodna floskula o općem dobru, već se ovdje radi o interesu te koliko moći netko ima da bi se taj interes ostvario.
Moć sama po sebi nije ni dobra niti loša, ali ovdje vrijedi zlatno pravilo da što više moći jedna osoba ima, to ta moć postaje koruptivnom. Silna moć koju su pojedinci imali tijekom stoljeća stvorili su pitanje moralnosti. Niccolo Macchiavelli je naglašavao u svojem Vladaru važnost morala za vođe, ali ne kao etičku kategoriju, već kao instrument za povećanje moći. Prema njemu, potrebno je stvoriti dojam koji bi omogućio vladaru da ne koristi sredstva prisile i prinude kako bi došao do svog cilja.
Vrijeme u kojem je Macchiavelli živio bilo je nasilnije i opasnije od današnjeg doba, ali glavni opisi vladara u njegovim djelima ostaju nepromijenjeni, pa je stoga Vladar obvezna literatura na fakultetima političkih znanosti. Nastavak opisivanja vladara dali su funkcionalisti s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće kada su raspravljali o političkim elitama kao odnosu vladavine lavova i lisica. Također Talijan, Vilfredo Pareto je stavljao naročit naglasak na psihološke osobine kao temelj vladavine elite.
Lavovi ostvaruju moć jer je njihova sposobnost izravne i odlučne akcije znak njihove želje za vladanjem. Lisice, pak, vladaju lukavštinom i diplomatskom manipulacijom. Pareto opisuje europske demokracije kao primjer lisica, ali općenito se elite regrutiraju i smjenjuju u cirkulaciji elita. Sve elite u jednom trenutku postaju dekadentima. Mogu postati mlake i neučinkovite zbog lagodnog života i privilegije moći. Cirkulacija se najčešće događa kada se lisice infiltriraju u cijelu elitu i mijenjaju njezin karakter. Ali, lisicama nedostaje sposobnost nasilne i odlučne akcije za preuzimanje vlasti. Stoga manji broj lavova može vratiti jaku vlast rušenjem elite lisica.
Gaetano Mosca je vjerovao da vladavina manjinske elite obilježava društveni život i povijesna društva u kojima postoji klasa koja vlada i klasa nad kojom se vlada. Prva klasa uvijek izvršava političke funkcije, ima monopol na vlast i moć, da uživa u ti privilegijama, dok je druga klasa puno brojnija, ali pod kontrolom prve. Ovo je osnovica klasne podjele u društvima, što je dovelo do stasanja inteligencije koja je tražila promjene, a koje su često završavale u revolucijama.
I danas odjekuju te ideje. Razlikuju se samo zahtjevi klase kojom se vlada, odnosno rasprave koje obilježavaju određeno doba. U Kini su ljudi zabrinuti zbog ukorijenjene korupcije. U Turskoj se događa golema rasprava i podjela stanovništva u razmišljanju o etničkom identitetu i ulozi religije. Sve to stvara okruženje u kojima postoji psihološka potreba za moćnim vladarem, a da je tome tako potvrđuju i američki predizbori, u kojima Donald Trump manipulira medijima i utječe na masu koja teži za vođom.
Vladimir Putin jedan je takav primjer. U ožujku 2016. 83 posto Rusa je podržalo aneksiju Krima, a samo ih je 13 posto bilo protiv. Čak i progresivci u ruskoj politici, pa i oni koji su prosvjedovali protiv Putinove vlasti od 2011. do 2013., nisu imali ništa protiv povratka Krima pod rusku kontrolu. Ona je pokazala da Rusija ima snage oduprijeti se političkim i gospodarskim izazovima, što se pokazalo s više od 80 posto podrške Putinu u ruskom stanovništvu. Krim je bio kruna ruskog modernog identiteta. Za većinu Rusa, poluotok Krim je dio Ruskog carstva i kulturno i geografski, odnosno onoga što se danas donekle apstraktno naziva ruskim svijetom. Povratkom Krima, Putin je donio povijesnu pravdu, a zemlju vratio u status velike sile.
To je potraga ruskog stanovništva. Pozicija moći koju su Rusi uživali tijekom Sovjetskog Saveza bila je stalno na pameti ruskih biračima, a ruski nacionalizam je prizivao vremena slavnoga Ruskog carstva. Za vrijeme vladavine Borisa Jeljcina te dvije sastavnice su ponešto bile u koliziji, te je dolazak Putina zapravo jasno, na lavovski način, pokazao što Rusija može, ali prije svega gdje su ruske granice. U Jeljcinovom vremenu Rusi nisu bili sigurni što se može smatrati Rusijom - da li je novonastala Zajednica nezavisnih država zapravo konfederacija pod ruskom upravom, ili je Rusija smanjena zemlja koja je de facto izgubila povijesnu utrku.
Putin je obrnuo taj proces. Jasno je izrazio gdje su ruske granice - izuzev Ukrajine, što je bilo pitanje koje se rješavalo znatno kasnije, Rusija se ne širi teritorijalno na Kavkaz, u Srednju Aziju, niti prema Baltiku. Ali i u svojim vlastitim granicama, Rusija je snažna, pravedna, obrambena i preventivna sila. Time je Putin zadobio beskrajno povjerenje velike većine ruskih građana. Taj narativ o velikoj moći je rastao tijekom godina, a nakon Krima i Sirije može se reći da je i realno ostvaren.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
