Za mjesec dana, točnije 6. svibnja ove godine, Libanonci će izaći na izbore i birati novi parlament prvi puta u devet godina, no pod novim izbornim pravilima i izbornim okruzima koji su prihvaćeni 2017. godine. Izbori izazivaju nadu osobito među mladim Libanoncima koji su postali aktivni u prosvjednim pokretima i kampanjama za civilno društvo posljednjih godina kako bi se došlo do promjena u političkom statusu quo u Libanonu. Doslovce, Libanon je tempirana bomba koja može eksplodirati svaki čas, ali ujedno su ovi izbori iznijeli nadahnuće za nastanak novih političkih stranaka koje obećavaju dalekosežne reforme.
No, ne može se zanemariti i ciničan dio stanovništva i političara koji smatraju da su trenutačni donositelji odluka napravili nova pravila kako bi uspjeli ostati na vlasti. Neki se boje i mogućnosti destabilizacije delikatne ravnoteže moći koja spašava Libanon od povratka u građanski rat, što je strašna mogućnost unatoč tome što se destruktivnost trenutačnog Bliskog istoka može vidjeti u sedmogodišnjem ratu u Siriji.
Posljednji parlamentarni izbori u Libanonu održani su 2009. godine, prije nego li je izbio rat u Siriji, koji je donio otprilike milijun izbjeglica u Libanon, te podijelio libanonsko društvo i politiku u one koji podupiru i one koji se opiru Bašaru al-Asadu i njegovoj vlasti u Damasku. Idući izbori trebali su se održati 2013. godine ali su odgođeni, prvo za 2014., a potom 2017. godinu. Parlament je opravdavao svoje odluke zbog destabilizirajućih učinaka sirijskog rata. Potom su ponovno odgođeni izbori 2017. uslijed rasprave o novom izbornom zakonu. Taj je zakon napokon donesen u lipnju prošle godine, a izbori su određeni za svibanj 2018.
Novi zakon uvodi djelomičan proporcionalan izborni sustav umjesto dotadašnjeg većinskog. Izbori će se održati u novim izbornim okruzima, koji su napravljeni većinom prema jasnoj vjerskoj većini. Primjerice, Bejrut ima dva izborna okruga, jedan je većinski kršćanski koji daje osam članova u parlament, a drugi je većinski muslimanski i ima 11 predstavnika. Uz to treba računati na konsocijacijski režim u Libanonu koji se temelji na religijskim kvotama. Tako unutar prvog bejrutskog okruga postoje tri jamčena mjesta za armensku pravoslavnu zajednicu, te jedno mjesto pojedinačno za armenske katolike, maronite, rimokatolike, te manjinske kršćanske predstavnike. U drugom okrugu se šest mjesta daje sunitskim zastupnicima, dva za šijite, te po jedno za Druze, pravoslavne i evangelike. Svi kandidati su podijeljeni u stranačke liste, a glasači glasuju i za preferencijsku listu i za njihovog osobnog kandidata na listama. Cjelokupni je sustav dodatno zakompliciran činjenicom da svaka vjerska zajednica ima kvotu, a kada se ispune njihove kvote, ostatak kandidata iz određene vjerske zajednice odmah se eliminiraju.
Ova promjena je tektonska za libanonski politički sustav s obzirom da je od proglašenja neovisnosti zemlje 1943. godine Libanon koristio većinski izborni sustav. Proporcionalni je sustav potencijalno inkluzivniji, ali promjena izbornih okruga može dodatno ojačati vjerske stranke. Proporcionalno predstavljanje ujedno ima nezgode tehničke mjere koje mogu oduzeti mogućnosti predstavljanja nekih važnih zajednica. Kako se može i pretpostaviti, utrka za 128 zastupničkih mjesta okuplja čak 976 kandidata. Među njima je 111 žena, što je za libanonski pokret za ženska prava veliki neuspjeh s obzirom da su one htjele uključiti kvotu ženske predstavljenosti u novom izbornom zakonu. Iako je na ovim izborima tek 11 posto žena među kandidatima, i to je velik napredak u odnosu na posljednje parlamentarne izbore kada je samo 12 žena bilo na kandidacijskim listama. Trenutačno samo četiri žene sjede u parlamentu, a čelnik ministarstva za ženska pitanja je muškarac.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
