Za mjesec dana, točnije 6. svibnja ove godine, Libanonci će izaći na izbore i birati novi parlament prvi puta u devet godina, no pod novim izbornim pravilima i izbornim okruzima koji su prihvaćeni 2017. godine. Izbori izazivaju nadu osobito među mladim Libanoncima koji su postali aktivni u prosvjednim pokretima i kampanjama za civilno društvo posljednjih godina kako bi se došlo do promjena u političkom statusu quo u Libanonu. Doslovce, Libanon je tempirana bomba koja može eksplodirati svaki čas, ali ujedno su ovi izbori iznijeli nadahnuće za nastanak novih političkih stranaka koje obećavaju dalekosežne reforme.
No, ne može se zanemariti i ciničan dio stanovništva i političara koji smatraju da su trenutačni donositelji odluka napravili nova pravila kako bi uspjeli ostati na vlasti. Neki se boje i mogućnosti destabilizacije delikatne ravnoteže moći koja spašava Libanon od povratka u građanski rat, što je strašna mogućnost unatoč tome što se destruktivnost trenutačnog Bliskog istoka može vidjeti u sedmogodišnjem ratu u Siriji.
Posljednji parlamentarni izbori u Libanonu održani su 2009. godine, prije nego li je izbio rat u Siriji, koji je donio otprilike milijun izbjeglica u Libanon, te podijelio libanonsko društvo i politiku u one koji podupiru i one koji se opiru Bašaru al-Asadu i njegovoj vlasti u Damasku. Idući izbori trebali su se održati 2013. godine ali su odgođeni, prvo za 2014., a potom 2017. godinu. Parlament je opravdavao svoje odluke zbog destabilizirajućih učinaka sirijskog rata. Potom su ponovno odgođeni izbori 2017. uslijed rasprave o novom izbornom zakonu. Taj je zakon napokon donesen u lipnju prošle godine, a izbori su određeni za svibanj 2018.
Novi zakon uvodi djelomičan proporcionalan izborni sustav umjesto dotadašnjeg većinskog. Izbori će se održati u novim izbornim okruzima, koji su napravljeni većinom prema jasnoj vjerskoj većini. Primjerice, Bejrut ima dva izborna okruga, jedan je većinski kršćanski koji daje osam članova u parlament, a drugi je većinski muslimanski i ima 11 predstavnika. Uz to treba računati na konsocijacijski režim u Libanonu koji se temelji na religijskim kvotama. Tako unutar prvog bejrutskog okruga postoje tri jamčena mjesta za armensku pravoslavnu zajednicu, te jedno mjesto pojedinačno za armenske katolike, maronite, rimokatolike, te manjinske kršćanske predstavnike. U drugom okrugu se šest mjesta daje sunitskim zastupnicima, dva za šijite, te po jedno za Druze, pravoslavne i evangelike. Svi kandidati su podijeljeni u stranačke liste, a glasači glasuju i za preferencijsku listu i za njihovog osobnog kandidata na listama. Cjelokupni je sustav dodatno zakompliciran činjenicom da svaka vjerska zajednica ima kvotu, a kada se ispune njihove kvote, ostatak kandidata iz određene vjerske zajednice odmah se eliminiraju.
Ova promjena je tektonska za libanonski politički sustav s obzirom da je od proglašenja neovisnosti zemlje 1943. godine Libanon koristio većinski izborni sustav. Proporcionalni je sustav potencijalno inkluzivniji, ali promjena izbornih okruga može dodatno ojačati vjerske stranke. Proporcionalno predstavljanje ujedno ima nezgode tehničke mjere koje mogu oduzeti mogućnosti predstavljanja nekih važnih zajednica. Kako se može i pretpostaviti, utrka za 128 zastupničkih mjesta okuplja čak 976 kandidata. Među njima je 111 žena, što je za libanonski pokret za ženska prava veliki neuspjeh s obzirom da su one htjele uključiti kvotu ženske predstavljenosti u novom izbornom zakonu. Iako je na ovim izborima tek 11 posto žena među kandidatima, i to je velik napredak u odnosu na posljednje parlamentarne izbore kada je samo 12 žena bilo na kandidacijskim listama. Trenutačno samo četiri žene sjede u parlamentu, a čelnik ministarstva za ženska pitanja je muškarac.
S obzirom na udomaćenu tradiciju političkog djelovanja kao obiteljskog biznisa, i ovi izbori vrve sinovima i kćerima sadašnjih i bivših političara. Među njima su Tajmur Džumblat, sin poznatog političkog vođe Druza Valida Džumblata koji se povukao iz političkog života i predao svome sinu uzde za političko predstavljanje Druza; tu je i Tony Frangieh, sin trenutačnog parlamentarca Sulejmana Frangieha, unuka ubijenog političara i vođe milicije Tonya Frangieha i praunuk bivšeg libanonskog predsjednika Sulejmana Frangieha; a kandidirala se i Michelle Tueni, kćerka također ubijenog političara i medijskog mogula Gebrana Tuenija. No, nisu samo oni svježa lica libanonske političke scene. Pojavile su se i nove političke stranke koje nastoje srušiti kontrolu ovih političkih dinastija. Neke od tih stranaka nastale su iz prosvjednog pokreta iz 2015. godine pod imenom 'You Stink' (Smrdite), a koji je nastao kao izraz ogorčenosti zbog krize prikupljanja otpada u Bejrutu. Koalicija neovisnih stranaka pod imenom Savez Moja domovina (Tahalof Vatani) nudi niz kandidata iz cijele zemlje s idejom predstavljanja ujedinjene platforme kako bi se manjim strankama osigurala predstavljenost bez potrebe gubitka glasova na pojedinačne ličnosti.
Koalicija uključuje skupine regionalističkih pogleda, kao što je stranka LiBaladi koja ima sedam kandidata u Bejrutu, a tri od njih su žene. Stranka ima cilj ostvariti građansku parlamentarnu predstavljenost koja ponovno uvodi načelo građanstva i kida monopol vladajuće političke klase koja se oslanja na populizam i vjersku predstavljenost. Oni bi htjeli ugasiti konsocijacijski sustav koji vlada Libanonom od njegova početka, te stvoriti Senat kao gornji dom parlamenta koji bi bio predstavničko tijelo religijskih skupina. Također žele uvesti građanski zakon za pitanja braka i razvoda umjesto trenutačnog pravnog rješenja u kojemu obiteljskim zakonom upravljaju vjerske vlasti različitih religija. Ova stranka se također bori protiv utjecaja stranih sila, prije svega Saudijske Arabije i Irana.
U koaliciji sudjeluje i stranka Okupljanje sinova Baalbeka (Tadžamu Abna Baalbek), koja se odnosi na grad blizu libanonske istočne granice a otkuda stiže lokalna politička skupina Baalbek Madinati, glavni suparnik tradicionalno snažnog Hezbolaha u tom gradu. Na lokalnim izborima 2016. godine Baalbek Madinati je osvojio čak 46 posto glasova u tom gradu. Tu je i stranka Sabaa, osnovana 2016. godine, koja se opisuje kao jedinom pravom nacionalnom i viševjerskom platformom za organiziranje građanskog sudjelovanja u javnim pitanjima i stvaranja novih vođa, a na ovim izborima imaju snažnu vidljivost kroz nekadašnju TV voditeljicu Paule Jakubian. Unatoč poplavi novih stranaka i pokreta, ovi izbori ipak imaju najveću važnost za premijera Saada Haririja.
Hariri gubi potporu među svojim sunitskim glasačima, koji smatraju da se premijer ulaguje Hezbolahu, pa sada ima snažnog protivnika u bivšem ministru pravosuđa Ašrafu Rifiju. No, Hariri je neočekivano postigao veliku popularnost nakon bizarne priče u studenom 2017. godine kada je očito bio pod životnom prijetnjom u Rijadu odnosno kada su ga Saudijci tjerali da preda ostavku na svoje mjesto premijera. Saudijci su ga čak zaustavili u povratku u Libanon, pa je tek nakon međunarodnog pritiska predvođenog Francuskom uspio premijer doći u Libanon i povući svoju ostavku. Libanonci iz svih političkih i vjerskih krugova osudili su ovaj saudijski potez kao izravno kršenje libanonske suverenosti i okupili se u znak potpore svojem premijeru.
Drugo je pitanje hoće li izbori umanjiti ili ojačati moć Hezbolaha u libanonskoj vladi. Odgovor će svakako utjecati na putanju kojom će država krenuti u budućem odnosu prema Siriji i Bašaru al-Asadu, kojega Hezbolah u potpunosti podržava. Stoga će svibanjski izbori biti daleko važniji od parlamentarnog biranja zastupnika šest milijuna ljudi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.