Libijski predsjednik Muammar Gaddafi brutalno je ubijen 20. listopada 2011. godine, na završetku rata u Libiji koji se vodio između državnih vlasti i vojske protiv islamističkih pobunjenika koji su dobili direktnu vojnu pomoć NATO-a. Pobunjenici su preuzeli kontrolu nad Libijom i zemlja je, sasvim očekivano, posrnula u kaos u kojem će i ostati sve ove godine.
Iz današnje retrospektive može se konstatirati kako je agresija na Libiju bila jedan od najvećih ratnih zločina 21. stoljeća - napadnuta je država koja nije u datom trenutku prijetila niti jednoj drugoj zemlji, a protiv nje angažiran je element koji će nekoliko godina kasnije izvoditi terorističke napade po europskim gradovima.
Sada već svi redom bivši Zapadni lideri - Barack Obama, Nicolas Sarkozy i David Cameron - čestitali su si na uništenju jedne države koja je zbog svoje nezavisne politike, a ranije i otvoreno antagonističkih stavova, bila desetljećima trn u oku Zapadnih sila. No sinonim za tu državu, koja se svojim punim nazivom zvala Velika Socijalistička Narodna Libijska Arapska Džamahirija, svakako je bio njen predsjednik Muammar Gaddafi.
Gaddafi je na vlast došao vrlo mlad, imao je svega 27 godina kada su on i skupina časnika srušili vladajuću monarhiju i uspostavili republiku. Iako se očekivalo da će Gaddafi biti "mali Nasser", odnosno kopija popularnog egipatskog socijalističkog predsjednika, on je ubrzo počeo razvijati svoj vlastiti model, svoje vlastite teorije o vođenju države.
Koliko je u tome uspio, sudila bi povijest, da nije naglo prekinuta u proljeće 2011. godine napadom na Libiju koja je u tom trenutku bila jedna od najrazvijenijih zemalja Afrike i s možda najvišim životnim standardom. Dakako, mnogi su konstatirali kako je libijski narod mogao uživati u brojnim blagodatima specifično socijalističke države zbog toga što je Libija bogata naftom. No, i jedna Venezuela je vrlo bogata naftom pa vidimo kako se njen socijalistički put trenutačno nalazi u velikoj krizi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
