Libijski predsjednik Muammar Gaddafi brutalno je ubijen 20. listopada 2011. godine, na završetku rata u Libiji koji se vodio između državnih vlasti i vojske protiv islamističkih pobunjenika koji su dobili direktnu vojnu pomoć NATO-a. Pobunjenici su preuzeli kontrolu nad Libijom i zemlja je, sasvim očekivano, posrnula u kaos u kojem će i ostati sve ove godine.
Iz današnje retrospektive može se konstatirati kako je agresija na Libiju bila jedan od najvećih ratnih zločina 21. stoljeća - napadnuta je država koja nije u datom trenutku prijetila niti jednoj drugoj zemlji, a protiv nje angažiran je element koji će nekoliko godina kasnije izvoditi terorističke napade po europskim gradovima.
Sada već svi redom bivši Zapadni lideri - Barack Obama, Nicolas Sarkozy i David Cameron - čestitali su si na uništenju jedne države koja je zbog svoje nezavisne politike, a ranije i otvoreno antagonističkih stavova, bila desetljećima trn u oku Zapadnih sila. No sinonim za tu državu, koja se svojim punim nazivom zvala Velika Socijalistička Narodna Libijska Arapska Džamahirija, svakako je bio njen predsjednik Muammar Gaddafi.
Gaddafi je na vlast došao vrlo mlad, imao je svega 27 godina kada su on i skupina časnika srušili vladajuću monarhiju i uspostavili republiku. Iako se očekivalo da će Gaddafi biti "mali Nasser", odnosno kopija popularnog egipatskog socijalističkog predsjednika, on je ubrzo počeo razvijati svoj vlastiti model, svoje vlastite teorije o vođenju države.
Koliko je u tome uspio, sudila bi povijest, da nije naglo prekinuta u proljeće 2011. godine napadom na Libiju koja je u tom trenutku bila jedna od najrazvijenijih zemalja Afrike i s možda najvišim životnim standardom. Dakako, mnogi su konstatirali kako je libijski narod mogao uživati u brojnim blagodatima specifično socijalističke države zbog toga što je Libija bogata naftom. No, i jedna Venezuela je vrlo bogata naftom pa vidimo kako se njen socijalistički put trenutačno nalazi u velikoj krizi.
Drugi će reći kako je visoki životni standard u Libiji bio moguć zbog velike države s malim brojem stanovnika. No, sve te tvrdnje često se kreću prema pokušaju osporavanja da je Gaddafi, uz svoje mane, nedostatke i pogreške, ipak uspio stvoriti vrlo unikatni model koji je funkcionirao.
Nakon rata 2011. Gaddafija se pokušalo staviti u koš tipičnih afričkih diktatora koji su brinuli samo za svoj interes. Daleko od toga da se Gaddafi nije usput pobrinuo za sebe - njegova obitelj živjela je u popriličnom luksuzu, ali za razliku od despota i brutalnih moćnika kakvih je Afrika imala i previše, u "Gaddafijevoj Libiji" narod je imao daleko više.
Bilo bi pogrešno zaboraviti posve na Gaddafijev model, na njegov koncept džamahirije, i svrstati ga u skupinu diktatora za koje bi nam trebalo biti drago da nisu među živima. Obama i saveznici su pokrenuli agresiju na Libiju tvrdeći kako idu "osloboditi libijski narod" - to je narativ koji se nametnuo i koji se njeguje i godinama nakon smrti: Gaddafija valja prikazati monstrumom kako ne bi slučajno kritika zahvatila Obamu.
No, koji su zapravo bili Gaddafijevi politički stavovi? Sažeo ih je u knjizi jednostavnog naziva - Zelena knjiga. U njoj daje svoj specifičan, često i naivan, put za rješenje svjetskih problema i problema čovjeka. Zelena knjiga nije kompleksno štivo kao recimo Marxov Kapital, nju može svatko razumjeti i očito je i pisana s tim ciljem. Njegove misli polaze često više iz srca nego iz glave i u njima se mogu očitati želje za boljim i pravednijim poretkom. Je li to u konačnici bio samo njegov ego ili je zaista želio vidjeti boljitak svog naroda i drugih ljudi? Možda je oboje zastupljeno u njegovoj osebujnoj prezentaciji.
Ono što će mnoge začuditi je koncept koji je Gaddafi zapravo zagovarao, a riječ je o dirketnoj ili neposrednoj demokraciji. To je koncept koji obično zagovaraju najprogresivnije ljevičarske snage, a direktna demokracija često se navodi kao ključna, ili čak i jedina, alternativa aktualnom poretku u kojem dominiraju politička elita i kapital.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
