Mjesecima se turska vlada pokušava oduprijeti američkoj potpori sirijskim Kurdima. S jedne strane je to uvjetovano turskim željama za što većim utjecajem u budućoj sirijskoj državi, a s druge strahom od kurdskog ujedinjenja. Irak i Sirija kao propale države i Turska kao zemlja velikih političkih promjena stvaraju sve veće mogućnosti za Kurde u tri zemlje, a ni Kurdi u Iranu nisu mirni. Američka potpora daje Kurdima političku i vojnu moć te od njih stvara sve jačeg čimbenika u bliskoistočnoj geopolitici. Ovdje se ne radi toliko o Stranci demokratske unije (PYD) ili njezinim borbenim Jedinicama narodne zaštite (YPG), kao ni Kurdistanskoj radničkoj partiji (PKK), iako će njihova uloga u jačanju Kurda biti vrlo važna. Irački Kurdi su ovdje u prednosti, jer kombinacija regionalne nestabilnosti, skorašnje oslobođenje Mosula i stanje iračke politike može pomoći povijesnim ciljevima kurdskih čelnika.
Od pojave Daeša predsjednik Kurdistanske regionalne vlade Masud Barzani otvoreno govori o propasti Iraka te naglašava mogućnost nezavisnosti za tri provincije u kojima Kurdi imaju većinu. U veljači prošle godine Barzani je rekao da je "opstojnost kurdskog naroda na Bliskom istoku realnost" i da "Kurdi mogu kao i druge nacije ostvariti svoja prirodna i Božanska prava". Svako malo se najavljuje referendum o nezavisnosti Kurdistana, iako to više liči da su Barzani i njegova klika više skloni brendirati nezavisnost kao cilj njihove politike nego da doista rade nešto po tom pitanju. Njegova Kurdistanska demokratska stranka (KDP) time dobiva auru državotvorne strane, što dva druga politička pokreta, Domoljubnu uniju Kurdistana (PUK) i Pokret za promjenu (Gorran) stavlja u sjenu. Barzani govorom o nezavisnosti uspijeva nadvladati oporbene pozive na političke reforme i gospodarski napredak.
Koliko je ista najava vezana za referendum o nezavisnosti koji bi se trebao održati 25. rujna još nije posve jasno. Odluka je stigla nakon što se Barzanijev sin Masrur susreo neočekivano početkom lipnja u Bagdadu s iračkim premijerom Hajderom al-Abadijem. Masrur je poznat po tvrdokornom stavu protiv Bagdada, ali Abadi nije potvrdio da su pričali o nezavisnosti Kurdistana, već o vojnoj suradnji u oslobođenju Mosula. Kurdska oporba opet govori da se radi samo o načinu kako bi vlada u Erbilu pokušala očuvati svoju vlast.
Irački lideri se još od nestanka Osmanskog carstva silovito bore protiv kurdske nezavisnosti, posebice jer Kurdi žele naftom bogatu regiju Kirkuk. Bagdad je ujedno protivan kurdskoj nezavisnosti i načelno to vidi kao prijetnju iračkom i arapskom nacionalizmu. Unatoč tom jazu Bagdada i Erbila, Kurdi su danas bliži središnjoj vladi barem iz potrebe zajedničke borbe protiv Daeša. Obje su strane ovdje u potrebi suradnje u borbi protiv omraženog terorističkog pokreta, jer bi u protivnom borba protiv Daeša bila puno slabija.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
