Vatikanski državni tajnik kardinal Pietro Parolin posjetit će Moskvu od 20. do 24. kolovoza, pri čemu će se značajan dio razgovora posvetiti Ukrajini. Parolin će biti najviši vatikanski diplomat u posjeti Rusiji nakon što je kardinal Angelo Sodano posvetio moskovsku katoličku katedralu 1999. Njegov domaćin će biti hijeromonah Stefan Igumnov, čelnik odjela za međukršćanske odnose Ruske pravoslavne crkve, koji je medijima objasnio da je osobito problematično stanje u Ukrajini, gdje djeluje Ukrajinska grkokatolička crkva u uniji s Rimokatoličkom crkvom. Igumnov je ipak prije dolaska visokoga gosta potvrdio da Ruska pravoslavna crkva (RPC) cijeni vatikanski stav o Ukrajini koji uključuje korištenje moći i utjecaja Svete stolice za smanjivanje daljnje eskalacije nasilja u toj zemlji, ali ujedno stvara zabrinutost oko preseljenja sukoba u čisto religijska područja.
Najviše rusko-vatikanskih nedoumica oko Ukrajine vodi se zbog Ukrajinske grkokatoličke crkve. Današnja Ukrajina, kao i Rusija, vrlo je religiozna zemlja. Prema istraživanju Centra Razumkov 2016. 70 posto stanovništva se smatra religioznima. Više od 65 posto Ukrajinaca pripada istočnom pravoslavlju, ali institucionalno su razjedinjeni. Tako 25 posto Ukrajinaca je dio Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevske patrijaršije, one koju ne priznaju druge autokefalne crkve, ali Ekumenska patrijaršija u Carigradu istražuje zahtjev ukrajinske vlade za autokefalnost. Nju vodi patrijarh Filaret od 1995., kojega je RPC ekskomunicirala 1997. Nadalje, 21,2 posto Ukrajinaca kaže da su samo pravoslavni, bez naznačivanja koju patrijaršiju slijede. Petnaest posto ih pripada Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi Moskovske patrijaršije, koju priznaje RPC, na čijem čelu je patrijarh ruski Kiril, a njome upravlja mitropolit Onofrije. Postoji u Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva, kojoj pripada 1,8 posto vjernih, a koja je ponovno osnovana po treći puta u povijesti 1990. pod vodstvom mitropolita Makarija i koja je također nepriznata. Sedam posto Ukrajinaca se identificira samo kao kršćani, a tu ima još 1,9 posto protestanata i jedan posto rimokatolika. Uz muslimane (1,1 posto), židove i hinduiste (0,2 posto zajedno), 6,5 posto pripada Ukrajinskoj grkokatoličkoj crkvi.
Ova crkva bizantskog obreda je u punoj uniji sa Svetom stolicom. Vodi ju nadbiskup Svjatoslav Ševčuk i najveća je unijatska crkva pravoslavnog istočnog obreda pod kapom Vatikana. Nosi snažan ukrajinski nacionalistički biljeg. Crkva je proizašla iz tradicije Kijevske patrijaršije te povijesnog razvoja Kijevske Rus' koja je gubila na snazi nakon mongolske provale i pada Kijeva, a osobito nakon što su Turci osvojili Carigrad. Godine 1448. proglašena je Moskovska patrijaršija, a veliki moskovski knez Vasilij III. proglasio je Moskvu Trećim Rimom i uzeo ime cara, kao i dvoglavog bizantskog orla kao moskovski grb. Od Kijeva je uzeo za Moskvu naslov crkve cijele Rusije, čime je zaustavio napredovanje Kijeva.
Pad Bizanta probudio je interes i rimskih papa za istočne europske zemlje. Ideja o uniji kršćanskih crkava počela se lagano buditi u vatikanskim kurijama, a među prvim rimokatoličkim putnicima u Ukrajinu i Rusiju s ciljem ujedinjenja bio je i Hrvat Juraj Križanić. Ukrajina se osjećala ugroženom od Moskve i Poljske, te je u dobrim odnosima s Rimom i u slavenskom ujedinjenju spoznala zaštitnu branu od svojih susjeda. Rimski pape su nekoliko puta slali poruke ujedinjenja u Kijev, ali do formalnog dogovora došlo je 1439. kada je kijevski biskup Izidor prihvatio uniju s papom Eugenom IV.
Ali do stvarne unije nije došlo do 1596. kada je sklopljena Brest-Litovska unija. Ova se unija do danas smatra izdajom pravoslavlja. Do nje je došlo par godina nakon što je Carigrad i službeno priznao Moskovsku patrijaršiju 1593. koja je planirala pod svoju jurisdikciju staviti sve istočnoslavenske pravoslavne nacije. Unija s Rimom je bila problematična jer je katolicizam za Ukrajince bio sinonim za poljske interese u Zapadnoj Ukrajini, osobito nakon političkog ujedinjenja Poljske i Litve. Stoga su preduvjeti Brest-Litovske unije bili zadržavanje vlastitog obreda, čuvanje pravoslavnih crkava, jamstvo istih prava za oba crkvena obreda, otvaranje škola i širenje obrazovanja, kao i jamstvo određenih koraka protiv Moskve.
Unija je bila od velikog značaja za ukrajinsku povijest, crkvu i kulturu. Ukrajinci vjeruju da je putem nje očuvan europski identitet, ali je istovremeno ukrajinski zaštićen od poljskih i latinskih utjecaja. Ukrajinci su sačuvali crkvenoslavenski jezik ukrajinskog stila, a putem crkve je sačuvan i ukrajinski narodni jezik u zapadnim područjima, osobito u Galiciji. Ukrajinska grkokatolička crkva je suzbijena tijekom Sovjetskog Saveza, ali je ponovno nastala 1991, što je opetovano izazivalo napetosti s RPC, a osobito nakon što su grkokatolici pokušali vratiti svoje crkve koje su ili preuređene za sekularno korištenje ili su predane RPC-u.
Napetosti su pojačane tijekom Narančaste revolucije 2004. i Euromajdana 2014. kada su Rusi optužili ukrajinsku katoličku hijerarhiju za povezivanje s proturuskim političkim snagama. Potom je nadbiskup Ševčuk najoštrije osudio separaciju Krima i prozvao ju stranom agresijom Rusije. Unatoč tome, Vatikan je pozvao na umjerenost i poštivanje Protokola iz Minska, često zaboravljenog mirovnog dogovora Rusije i Ukrajine sklopljenog na početku sukoba 2014. Vatikansko odbijanje zauzimanja strana u sukobu je najzad vodilo susretu patrijarha Kirila i pape Franje u Havani 12. veljače 2016. Parolinov posjet je nadogradnja tog susreta.
Igumnov je ruskim medijima također rekao da su RPC i RKC dvije najveće kršćanske zajednice na svijetu i da se njihovi čelnici ne boje preuzeti odgovornost za utjecaj u današnjim društvenim procesima, podizanja glasa u obranu tradicionalnih moralnih vrijednosti, zaštiti kršćana u raznim dijelovima svijeta, a naročito na Bliskom istoku. Posljednje ide i u korak s Vladimirom Putinom, koji je poznat kao velik poklonik RPC-a i njezinih tradicionalnih vrijednosti, te je u više navrata zagovarao izravnu pomoć bliskoistočnim kršćanima, među kojima ima mnogo pravoslavnih. U svojim politikama, ruski predsjednik zagovara vrijednosti obitelji i bori se protiv prava LGBT zajednice, te je veliki donator crkvi. O Ukrajini će Parolin pričati i s Putinom, kao što će se raspraviti i mogućnost suradnje u vidu zajedničke pomoći Siriji.
Razgovarat će i o povećanim napetostima oko Putina i Trumpa, gdje će Parolin još jednom biti u mogućnosti iskazati svoje diplomatske vještine. Talijanskim novinarima je rekao da vjeruje kako će obje strane djelovati s potrebnom odgovornošću da bi se izbjegle buduće napetosti što uključuje i priznavanje mogućih pogrešaka koje su obje strane činile. Optimistična izjava za obojicu! Parolin svojim diplomatskim rječnikom opisuje stanje dramatičnim, ako se Rusija i Sjedinjene Države ne približe jedna drugoj.
Za njega osobno, Rusija je kruna Parolinove diplomatske karijere i čelništva najmoćnijeg tajništva Vatikana. Od 2013. ovaj šef vanjskopolitičkih odnosa Države Vatikan posjetio je Bjelorusiju, kavkaske i baltičke zemlje, te Ukrajinu, a sada će cijela Istočna Europa biti zaokružena s Rusijom. Vjerska poruka je gotovo stigla prije njega u Rusiju. Naime, moći Svetog Nikole, koji je visoko poštovan u pravoslavlju, stigle su u Rusiju iz njegovog ovozemaljskog počivališta u talijanskom gradu Bari. Više od dva milijuna vjernika, uključujući samog Putina, posjetili su ostatke ovog sveca. Ovaj ekumenski korak je važan za sastanak Parolina s patrijarhom Kirilom, što će biti prilika za raspravu o odnosima između dviju crkava. Sve to čini od Parolina iznimno moćnog i uglednog šefa vatikanske diplomacije, možda najmoćnijeg državnog tajnika od legendarnog Eugenija Pacellija u tridesetima. Njegovo putovanje u Rusiju, možda najvažniju državu vatikanske geopolitičke agende, ukazuje i da je kardinal čovjek od najvećeg povjerenja pape Franje.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
