Sve naše digitalne neprocjenjive uspomene blijede i nestaju pred našim očima... Što možemo i moramo učiniti da ih spasimo?

Postoje primarno dvije vrste uspomena. One koje čuvamo u internim "folderima" i memoriji našeg mozga i one koje pohranjujemo izvan njega da nam služe kao podsjetnici, nama i drugima koje bismo upoznali s njima. Ove interne, koje čuvamo u glavi, vjerojatno su najbolje zaštićene. Možemo ih dijeliti, kroz prepričavanje, možemo ih reproducirati samo za sebe, pred našim očima, "vadeći" slike, pa čak i audio i video "zapise" vrteći si ih kako nam se poželi.

Ali postoji problem, i to s obje vrste uspomena. Ove interne u našim glavama sortiraju se poprilično apstraktno. Ni sami zapravo ne znamo točno gdje iako o ljudskom mozgu svakog dana znamo sve više i više. Koliki je uopće kapacitet našeg mozga ako govorimo o pohrani podataka? Napravljena su zanimljiva neurološka istraživanja po tom pitanju te je zaključeno da ljudski mozak u prosjeku ima kapacitet od oko 2.5 petabajta, odnosno 2.5 milijuna gigabajta. To je... poprilično, ali opet ne baš "beskonačno".

Prije kojih desetak godina ta brojka, tako prigodno preračunata u računalni digitalni žargon, činila bi nam se jako velika. Danas? Baš i ne toliko. Sjećate se ranih USB stickova? 16 MB zvučalo je puno iako je to značilo par word dokumenata, koja jpg slika i recimo dvije mp3 pjesme. A tek diskete sa svega 1.44 megabajta? Da smo tada znali da u ljudski mozak "stane" 2.5 milijuna gigabajta to bi zasigurno zvučalo jako puno, ali danas je situacija malo drugačija. Veći su poprilično cjenovno dostupni hard-diskovi s kapacitetima od po 1 ili više terbajta (1TB = 1000 gigabajta). To znači da ovim tempom povećavanja podatkovnog kapaciteta diskova vjerojatno ćemo vrlo brzo, prema nekim procjenama već početkom idućeg desetljeća, imati hard-diskove, i to za obične kupce, koji su kapacitetom veliki ili čak i veći od našeg mozga!

Ali svejedno, 2.5 petabajta je popriličan kapacitet. Koliko tu stane "slika, glazbe i video sadržaja"? Jako puno. No, postoji i jedan drugi problem. Uspomene koje pohranjujemo "u glavi" sortiraju se i skladište na nama još uvijek jedan ezoteričan i ne baš posve razumljiv način. Naime, nešto se događa s njima. Ne "snimaju" se 1 prema 1, iako ih mi šaljemo takve. Nešto se s njima događa tijekom vremena. Mijenjaju se, prepravljaju. Jeste li ikad s nekim dugogodišnjim prijateljem pričali o "dobrim starim vremenima" i odjednom primijetili da se jednog te istog događaja sjećate na dva poprilično drugačija načina? On kaže da je to bila noć za pamćenje, cijelo društvo bilo je na okupu, oko toga se slažete, no on tvrdi da je to bilo u Dubrovniku, a vi znate da nije, nego u Splitu. Tko je u pravu? Jedan od vas dvoje vjerojatno je (a možda i nije!), no obojica ste itekako uvjereni u svoju verziju uspomene. Jedino fizički dokaz može riješiti ovu debatu, ako ga imate.

Da, naša sjećanja imaju naviku mijenjati se tijekom vremena. Generalno je poznato da tako nastaje i nostalgija. Nečeg što je možda bilo osrednje ili ne baš tako dobro, s dovoljnim vremenskim odmakom sjećamo se kao dragih nam starih vremena - iako je stvarnost tada možda bila vrlo drugačija bilo da se radi o mjestu, situaciji ili ljudima!

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.