Sve naše digitalne neprocjenjive uspomene blijede i nestaju pred našim očima... Što možemo i moramo učiniti da ih spasimo?
Postoje primarno dvije vrste uspomena. One koje čuvamo u internim "folderima" i memoriji našeg mozga i one koje pohranjujemo izvan njega da nam služe kao podsjetnici, nama i drugima koje bismo upoznali s njima. Ove interne, koje čuvamo u glavi, vjerojatno su najbolje zaštićene. Možemo ih dijeliti, kroz prepričavanje, možemo ih reproducirati samo za sebe, pred našim očima, "vadeći" slike, pa čak i audio i video "zapise" vrteći si ih kako nam se poželi.
Ali postoji problem, i to s obje vrste uspomena. Ove interne u našim glavama sortiraju se poprilično apstraktno. Ni sami zapravo ne znamo točno gdje iako o ljudskom mozgu svakog dana znamo sve više i više. Koliki je uopće kapacitet našeg mozga ako govorimo o pohrani podataka? Napravljena su zanimljiva neurološka istraživanja po tom pitanju te je zaključeno da ljudski mozak u prosjeku ima kapacitet od oko 2.5 petabajta, odnosno 2.5 milijuna gigabajta. To je... poprilično, ali opet ne baš "beskonačno".
Prije kojih desetak godina ta brojka, tako prigodno preračunata u računalni digitalni žargon, činila bi nam se jako velika. Danas? Baš i ne toliko. Sjećate se ranih USB stickova? 16 MB zvučalo je puno iako je to značilo par word dokumenata, koja jpg slika i recimo dvije mp3 pjesme. A tek diskete sa svega 1.44 megabajta? Da smo tada znali da u ljudski mozak "stane" 2.5 milijuna gigabajta to bi zasigurno zvučalo jako puno, ali danas je situacija malo drugačija. Veći su poprilično cjenovno dostupni hard-diskovi s kapacitetima od po 1 ili više terbajta (1TB = 1000 gigabajta). To znači da ovim tempom povećavanja podatkovnog kapaciteta diskova vjerojatno ćemo vrlo brzo, prema nekim procjenama već početkom idućeg desetljeća, imati hard-diskove, i to za obične kupce, koji su kapacitetom veliki ili čak i veći od našeg mozga!
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.