Haremske intrige
Zaključenje ugovora s Francuzima bilo je vrhunac diplomatskih postignuća velikog vezira Ibrahima. U međuvremenu je sultan pao sasvim pod utjecaj svoje nove supruge Hurem Sultan, bivše robinje, kojom se zatim oženio prema šerijatu. Hurem Sultan, koju su Europljani zbog mogućega istočnoslavenskog podrijetla nazvali Rokselana, intrigirala je protiv prijateljstva koje je vezivalo Ibrahima sa Sulejmanom. Bila je protiv utjecaja velikog vezira na sultana i protiv izuzetne moći koju je Ibrahim postupno uspio steći. Rokselana je zaslužna da visokoobdareni političar i diplomat Ibrahim, sultanov intimni prijatelj, bude po kratkom postupku smaknut u ožujku 1536. Nesumnjivo, ovdje valja pripisati Rokselani što nijedan budući veliki vezir Sulejmana Veličanstvenog nije mogao postići toliku moć koliku je postigao Ibrahim. Uz sukob između Hurem i Ibrahima počele su i haremske intrige na osmanskom dvoru, koje će kasnije, u razdoblju propadanja, nemalo pridonijeti nemoći osmanske središnje vlasti.
Novi ratni pohodi
Zakon ekspanzije koji je i dalje određivao osmansku vanjsku politiku i dalje je djelovao. Prepad na južnu Italiju 1537. nije doduše donio željeni uspjeh, ali je godinu dana kasnije mletačka flota pokraj Preveze pretrpjela odlučni poraz. Taj je rat izbio zato što Republika Sv. Marka nije mogla preboljeti to što su je u levantskoj trgovini pretekli Francuzi. Zaključenjem mira 1540. Venecija je izgubila posjede u Dalmaciji, na Peloponezu i u Egejskom arhipelagu, no zato su joj odobrene trgovačke povlastice koje su se u bitnome podudarale s odredbama ugovora s Francuskom.
1538. dotada uvelike nezavisna Kneževina Moldavska također je bila jednim pohodom prisiljena priznati osmansko vrhovništvo. Iste je godine operacijom flote osvojen Aden, a 1547. veliki dijelovi Jemena s glavnim gradom Sanom, akcijom osmanske kopnene sile. Kasnije su Osmanlije uspjeli dosjeći susjednu afričku obalu. Zahvaćanjem južne Arabije ostvareno je gotovo potpuno uključivanje arapskoga svijeta u osmansku državu. Jedna je ekspedicija prema Indiji, usmjerena protiv učvršćivanja Portugala na potkontinentu protekla bez opipljiva rezultata.
Kada je Ferdinand Habsburški poslije smrti osmanskog vazala Ivana Zapolje htio zaposjesti cijelu Ugarsku, osmanske su postrojbe iznova počele borbu protiv Habsburgovaca. Budim je zajedno sa središnjim dijelom Ugarske 1541. anektiran. Zapadni je dio zemlje ostao pod kontrolom Habsburgovaca i nadalje će se zvati Kraljevina Ugarska. Istočni dio je Sulejman predao sinu Ivana Zapolje, Ivanu Sigismundu. Iz istočnoga se ugarskog kraljevstva kasnije razvila osmanska vazalna Kneževina Erdelj (Transilvanija).
Borbe s Habsburgovcima otegle su se do 1547. Tada su privremeno završene jer neprijateljstva više nisu obećavala uspjeh. Umjesto toga, pokušao je osmanski državni vrh 1548. iznova anektirati Perziju. Safavidi, istodobno na istoku svoje zemlje pod pritiskom Uzbeka, sunitskoga turskog naroda, ipak su nešto naučili iz katastrofe kod Caldirana 1514., te su sada kao i nekoć izbjegavali otvorenu bitku s očito nadmoćnim protivnikom. Tako je i taj pohod protekao bez trajnijeg učinka. 1551. iznova su se rasplamsale borbe protiv Austrije, jer su Habsburgovci uspjeli osvojiti istočno ugarsko kraljevstvo koje je bilo pod osmanskom vrhovnom vlašću. No, taj rat Osmanlijama je ipak donio samo neznatno zaokruživanje njihova teritorija u Ugarskoj.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.