Oličenje najslavnijih trenutaka Osmanskog Carstva jest sultan Sulejman I. s nadimcima Veličanstveni, Zakonodavac i Silni. Svakako se trudio da te nadimke i potvrdi kroz svoju državnu politiku. Smatra ga se najznačajnijim sultanom u povijesti Osmanskog carstva. Ne bez razloga.
Za vrijeme njegove vladavine carstvo na Bosporu doseći će svoj vrhunac i postati prva svjetska politička sila unutar čijih će granica biti uključena većina Bliskog istoka, sjeverne Afrike, jugoistočne Europe (sve do okolice Beča). Osmanska flota je dominirala morima od Mediterana do Crvenog i Perzijskog mora. Uz ogroman teritorij Sulejman je uredio svoju državu na obrazovnom, socijalnom, pravnom i ekonomskom planu. A upravo njegovo doba 1520.-1566. smatra se Zlatnim dobom osmanske kulture, umjetnosti i arhitekture. U ovom tekstu će se prikazati Sulejmanova era, ali i mnoštvo detalja o njemu kao osobi kako bi se pobliže objasnilo stanje u carstvu.
Počeci
Sulejman I. rodio se u Trabzonu na istočnoj obali Crnog mora najvjerojatnije 6. studenog 1494. Kao dječak učio je povijest, književnost, biologiju, teologiju, vojnu znanost i sl. Otac mu je bio sultan Selim I. Prilikom stupanja na prijestolje 1520. Sulejman je imao samo 26 godina. Već je kao princ bio primjereno pripremljen za tešku dužnost sultana. Poput svojih praotaca, već kao mladić postao je namjesnik sandžaka, a u vrijeme vladavine svoga djeda Bayezita II. dobio je Sandžak Kaffa (na južnoj obali Krima). Kad je prijestolje zadobio Selim I., Sulejman je primio namjesništvo Magnezije (danas Manisa u zapadnoj Turskoj), koje je zadržao do očeve smrti. Suprotno svome brutalnom i eksplozivnom ocu, Sulejman je bio velikodušan, obazriv i uglavnom pravedan, što mu svakako nije smetalo da bezobzirnom silom provodi one državne interese koje je kao sultan i kalif, tj. poglavar vjerske zajednice sunitskih muslimana, smatrao važnima, odnosno nužnima.
Mladi je Sulejman preuzeo vlast s mnogo manje trvenja nego njegovi prethodnici jer više nije imao braće koju bi morao ukloniti. No ni njegovo preuzimanje vlasti nije proteklo bez ikakvih teškoća. Naime, prijetila je opasnost da iznova otpadne Sirija, koja je tek nedavno bila uključena u Osmansko Carstvo, ali još nije bila posve integrirana. Beglerbeg, tog vilajeta, Džamberdi Gazali (Slavonac), prvobitno utjecajni mamelučki emir, koji je pravodobno priznao Selima I. za vladara te mu je bilo povjereno namjesničko mjesto, proglasio se na vijest o Selimovoj smrti suverenim vladarom i smjerao iznova uspostaviti nekadašnju mamelučku državu pod svojim vodstvom. Džamberdi je oko sebe okupio arapska i druska plemena. No osmanskim trupama na čelu s Ferhad-pašom (rođen u Šibeniku) nije bilo teško utvrditi hegemoniju svoga carstva u Siriji. U bitki kod Alepa Turci guše ustanak. Džamberdi je svoj neposluh platio životom čija je glava odrubljena i poslana sultanu u Carigrad. Sultan Sulejman nije osobno sudjelovao u "smirivanju" Sirije jer je bio usred priprema za rat u Europi.
Treba istaknuti kako su se u vanjskopolitičkim ciljevima carstva isticala tri pravca. Prvi pravac je bio sjeverozapadni, usmjeren protiv tada oslabljene Ugarske i kasnije protiv Habsburgovaca u Austriji. Drugi pravac bilo je Sredozemlje s neriješenim problemom otoka Rodosa i vitezova ivanovaca, te Mletačke Republike kao dominantne pomorske i trgovačke sile. Treći pravac okrenut je istoku gdje se ponovo nazirao sukob sa Safavidima u Perziji. U ostvarenju tih ciljeva pazilo se da se ne vode ratovi na dva bojišta kako bi se mogle koncentrirati snage i sredstva.
Za Sulejmanove vladavine iznova se volja za širenjem carstva usmjerila osobito protiv nevjernih 'kaura'. Osmanskom je prodoru prvenstveno pogodovalo to što su vodeće europske zemlje bile međusobno zavađene i nisu mogle oblikovati jedinstveni otpor protiv osmanlijskih osvajača. Protestantska reformacija u Europi je pridonijela uspjehu osmanske ekspanzije jer su habsburške trupe koje su trebale ratovati protiv Osmanlija ratovale protiv protestanata. Ipak treba napomenuti da protestanti i Osmanlije nisu surađivali iako je među protestantima bilo glasova koji su naglašavali da je osmanski prodor 'dar Božji'. Njemački protestanti su podržavali borbu Habsburgovaca protiv Osmanlija iako ih je Sulejman pozivao na borbu protiv te katoličke sile. U tome ne bi ležala samo politička korist već je islam bio bliži protestantizmu nego katoličanstvu jer su katolici njegovali kult svetaca i idolopoklonstva. Reformacija neizravno svoje širenje zahvaljuje osmanskim prodorima jer su se katoličke postrojbe morale raspoređivati na više frontova.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
