Velika Britanija i ostale članice Europske unije imati će pravo odbiti socijalne povlastice europskim migrantima unutar Unije u idućih četiri godine. Britanska je vlada pozitivno reagirala na tu odluku i ostale prijedloge koje je dao predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk. Britanski premijer David Cameron je našao istomišljenike u drugim europskim glavnim gradovima, uključujući Berlin. Njemački lokalni čelnici složni su da treba odbijati povlastice migrantima iz, primjerice, Rumunjske i Bugarske, na podjednak način kako to želi i londonski gradonačelnik. Sve veći broj europskih migranata želi udio iz njemačkih beneficija za nezaposlene, kao i povlastice za djecu i socijalnu sigurnost. Neki od njih su specijalisti za korištenje rupa u nacionalnom zakonodavstvu za socijalno blagostanje. Zadatak je njemačkih zakonodavaca da napokon zatvore te rupe, ali EU je odučila da ipak udari na slobodno kretanje radnika, što dovodi Europsku uniju u poveći rizik svog temeljnog smisla.
Cameron i Tusk su pregovarali o amandmanima na ugovor koji regulira britansko članstvo u Europskoj uniji. Kao i u mnogim drugim članicama Unije, u Britaniji raste snažno protivljenje britanskom članstvu u Europskoj uniji. Cameron favorizira članstvo, ali je također obvezan održati nacionalni referendum do kraja ove godine ili najkasnije početkom 2017. o tome da li Ujedinjeno kraljevstvo treba ostati dijelom Europske unije. Istovremeno, pokušava redefinirati britanski odnos s Europskom unijom, kako bi umanjio oporbu prema svom stavu.
Prijedlog sporazuma je sklopljen 2. veljače i, kao i svi drugi međunarodni ugovori, diplomatskim jezikom pokušava zaobići čvrste i jasne izjave. Međutim, također ga moraju prihvatiti sve europske države članice, a neki detalji, posebice postepeno rušenje beneficija europskim migrantima, i dalje su predmet pregovora.
Sama suština dogovora nije sasvim jasna, osim da se radi o pokušaju sprječavanja Brexita. S druge strane, protivnici članstva u Europskoj uniji imaju jasne stavove. Oni žele održati britanski suverenitet i žele pravo da Britanija odbije ili ignorira europske regulacije kada britanska vlada i parlament ne smatraju te odredbe valjanima ili pogodnima za Otok. Drugim riječima, žele da vladaju sami sobom na suveren način, te da parlament Britanije bude vrhovni i neosporan zakon zemlje. Druga pitanja koje naglašavaju protivnici članstva u Europskoj uniji su ponešto složenija. Načelo suvereniteta, međutim, jest kritično, ne samo za protivnike članstva, već i za podupiratelje koji žele da Velika Britanija ostane dijelom Europske unije, ali koji žele značajno suziti moć Bruxellesa u svojoj zemlji.
Ipak, zbog načela supsidijarnosti, Britaniji se neće dozvoliti da unilateralno odbije zakonodavne odredbe Europske unije. Ipak, ako 55 posto bloka parlamentarnih zastupnika izglasa nepovjerenje dijelu zakona, Europsko vijeće će raspraviti zakonski prijedlog, promišljanja i posljedice te odredbe. Ali, tih 55 posto mogu započeti promišljanje Europskog vijeća samo ako će zastupnici dati razumni prijedlog, iako se nigdje ne detaljizira što se pod tom fascinantnom frazom misli. Teško je zaključiti da li ova pravna fraza ima malo ili puno značaja u istinskom procesu. Bez obzira na pomalo bizarnu frazeologiju, činjenica jest da se Velikoj Britaniji neće omogućiti da jednostavno odbaci zakonski prijedlog donesen u Europskom parlamentu. To više znači da je potrebno uvjeriti druge parlamentarce u Europskoj uniji da se ne slože sa zakonskim prijedlogom, što bi potom dovelo Europsko vijeće u poziciju da odluče da li će dalje pokrenuti aktivnosti ili ne. Posljedično, britanski parlament neće imati suvereno pravo iznad europskog zakona, a pitanje je da li će 55 posto parlamentaraca iz EU članica biti sposobno srušiti volju Vijeća. Napokon, moć odluke leži u Vijeću, a ne u parlamentima.
I ovo je pitanje u središtu kritike. Zbog toga se i dalje u Velikoj Britaniji inzistira na referendumu, a ovaj dogovor pokazuje da Cameron zapravo nije uspio srušiti glavne pozicije kritičara britanskog članstva. Zapravo, čini se da je sam neuspjeh jačih jamstava britanske posebnosti unutar Europske unije dodatno ojačalo britanske euroskeptike.
Velika Britanija se nikad nije osjećala ugodno u europskoj integraciji. Stoljećima je Kontinent smatran strateškom prijetnjom kojom je potrebno manipulirati ili blokirati, a ne s njome surađivati. Britanski Imperij je bila pomorska velesila, i sva moć i bogatstvo gomilalo se putem kolonija, a ne kroz europske ratove. Ulazak u europski integracijski proces bio je put koji britanska politička misao nikada nije doživljavala ozbiljnim smjerom britanske vanjske politike.
Kad je Europska ekonomska zajednica (EEZ), preteča Europske unije, nastala, Britanci su napravili alternativu putem Europske udruge za slobodnu trgovinu (EFTA). I dok je EEZ nastojao ujednačiti gospodarstva svojih članica te pomalo ulaziti u njihove unutarnje poslove, EFTA je jednostavno bila zona slobodne trgovine, povelja između suverenih zemalja koje nisu ni pomišljale ulaziti u unutarnju politiku drugih članica. Međutim, ideja u potpunosti integriranog europskog gospodarstva je bila premoćna i Velika Britanija se najzad pridružila Uniji. Ali nikad se nije priključila eurozoni, te je uvijek pokazivala nelagodu oko sve većih moći Europske unije.
Razlika između EEZ-a I EFTA-e označava činjenicu da postoje dva suprotstavljena koncepta međunarodnih ekonomskih blokova. EFTA djeluje na načelu organizacije kao što je NAFTA, odnosno na ideji slobodne trgovačke zone koja nema vlastitog mehanizma ili prava diktiranja unutarnjih poslova svojih članica. To je jednostavno povelja koja nema očekivanja dublje integracije. Nasuprot tome, EU je stvorena na namjeri kretanja onkraj slobodne trgovine i kretanja prema integraciji gospodarstva svojih članica, transnacionalnoj regulaciji i određenoj ideji Ujedinjenih država Europe. Posljednji cilj se nije dogodio i najvjerojatnije se nikada neće dogoditi. Transnacionalne regulacije su također teško ostvarive u potpunosti zbog otpora koji zasad dolazi iz pojedinih članica na ad hoc bazi.
Cameron nosi kući dodatne dobiti oko suverenosti, interesa Londona i konkurentnosti. Što se suverenosti tiče, dogovor s Tuskom priznaje da Velika Britanija ne dijeli aspiraciju Europske unije o što bližoj i što čvršćoj uniji. Postojati će prilika za većinu europskih parlamentaraca da blokiraju europske zakone, ali to je samo nastavak već postojećeg sustava blage blokade sve jače Unije. Londonski gradonačelnik Boris Johnson govorio je euroskepticima da je potrebno još više reformirati britanski odnos prema Europi, što uključuje i smanjivanje snage europskih zakona. Za London su interesi Cityja glavni, te dogovor s Europskim vijećem priznaje da je EU unija s više valuta. Britanija neće sudjelovati u spašavaju eura (a to nikada nije ni bilo upitno), ali će se tek vidjeti što je uključeno u dogovor koji priznaje britansku posebnost, ali zadržava ekonomsku i monetarnu uniju na "Kontinentu". EU će također povećati napore da smanji birokraciju, posebice za malo i srednje poduzetništvo, za koje britanska vlada tvrdi da šteti britanskom biznisu.
Britanski euroskeptici ne bune se toliko zbog integracije gospodarstva, koliko zbog same ideje suverenosti. Mnogi smatraju da bi Brexit bio kraj Europske unije. Oni su u pravu, ali ne zbog toga što je Velika Britanija nezamjenjiv partner. Umjesto toga, ako Velika Britanija odbije moć Bruxellesa, otvoriti će val za druge zemlje koje se opiru transnacionalnoj moći Europskog parlamenta i posebno nebirane birokracije. Europska unija nije napravljena kako bi uzurpirala nacionalni suverenitet. Ali, Europski parlament može napraviti zakonodavstvo koje nacionalni parlamenti moraju unijeti u svoje zemlje, bez obzira na demokratsku volju. Europski parlament time uzurpira suverenitet bez prihvaćanja odgovornosti za posljedice. Stoga, ako EU želi zabraniti članicama da ruše politiku štednje, ona ima moć za to, ali ujedno nije odgovorna za posljedice. Te posljedice su ostavljene nacionalnim državama. Stoga se ovdje radi o djelomičnoj uzurpaciji suvereniteta, s moći vladara, ali ne i obvezom upravljanja posljedicama odluka. Upravo takav manjak demokracije će na kraju biti presudan za budućnost Europske unije, bez obzira na ishod britanskog referenduma.
Dodatna poteškoća preživljavanja Europske unije jest što je ona građena u obliku nacionalne države. Institucije Europske unije sazdane su kao u nekoj državi - postoji parlament s pojedinim strankama, postoji vlada i sud. Problem jest što Europska unija nije ni država, a ponajmanje nacija. Radi se o nadnacionalnoj tvorevini koja po samom tom pokazatelju govori da su njezine odluke usmjerene prema nadnacionalnim interesima, a ne interesima nacionalnih država. To ujedno znači da favorizira multinacionalne kompanije, istraživačke institute i gospodarske smjernice, koje često ubijaju nacionalni habitus, identitet i gospodarstvo. Kao odgovor na to, raste euroskeptičan pokret i radikalne ideje, kao i autoritarna vlast.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
