Rat u Gazi je brutalan, u pola godine u izraelskim napadima ubijeno je preko 33,000 ljudi, većinom žena i djece. No, ono što dodatno taj rat čini brutalnim je i sam omjer snaga. Izrael doslovno ravna sve pred sobom s neusporedivo moćnijom vojskom koja je dodatno pojačana najboljom američkom tehnologijom. Palestinske oružane skupine u ovom kontekstu su skoro slabije od Davida u mitskoj priči o borbi s Golijatom. Da, izraelski napad na Gazu je odmazda za napad koji je započeo Hamas - također brutalan napad u kojem su mahom žrtve bili izraelski civili i vojnici su ulovljeni "na spavanju". Pokolj koji su izvršili Hamas i drugi pripadnici oružanih skupina u Gazi nemoguće je pravdati, ali isto tako nemoguće je povijest ovog sukoba promatrati od tog kobnog 7. listopada jer - za razliku od terorističkih skupina kao što su Al-Qaeda i ISIL - pripadnici Hamasa nisu napad izveli iz nekakvog fundamentalističko-ekstremističkog vakuuma već iz prostora koji je izložen godinama možda i najvećoj represiji na svijetu. Pojas Gaze je velik (čak ni ne tako velik površinski) zatvor na otvorenom u kojem je utamničeno nekoliko milijuna Palestinaca.
Izrael je pak odlučio "pobunu u zatvoru" kazniti s još višestruko većom dozom brutalnosti pokazavši pritom i cijelom svijetu da može, ako želi, ubijati na desetke tisuća civila bez da taj svijet reagira, čak ni simbolički kroz uvođenje sankcija ili barem embargom na daljnje slanje oružja Izraelu. Izraelske vlasti, najdesnija administracija koju je Izrael ikad imao, snažno je razotkrila licemjerje upravo njihovih saveznika koji su nastavljali slati im i bombe koje su specifično korištene za demoliranje i ubijanje Pojasa Gaze.
Opaske Bidenove administracije toliko su mlake i toliko se daju samo zbog izborne godine da Izrael zaista može s još većom sigurnošću vršiti svoju agresiju. Izrael zna što je napravio u Pojasu Gaze i znaju da Amerika zna i ne čini ništa po tom pitanju. Ako je među izraelskim vodstvom bilo i najmanje sumnje da bi im Amerika mogla smetati u ostvarenju njihovih ciljeva i planova, sad znaju da to nije slučaj. Zato su si ovog puta dozvolili ići i korak dalje.
Taj korak dalje dogodio se 1. travnja kada su njihove snage bombardirale iransko veleposlanstvo u Damasku. Dakako, Izrael je izveo na stotine napada diljem Sirije i uvijek bez ikakvih sankcija, ali čak ni oni nisu išli tako daleko da namjerno gađaju diplomatsku misiju. Postojalo je to nepisano - zapravo itekako pisano (!) - pravilo da se to jednostavno ne radi, nikad, jer gađanje konzulata ili ambasade jednako je bacanju svih pravila kroz prozor i otvoreno pozivanje na totalni rat u kojem sve prolazi, bez iznimke.
I svi ti napadi po Siriji koje nitko nikad nije zaustavljao niti previše korio - ni Amerika, ni Europa, ni Rusija - dali su Izraelu ogromno samopouzdanje da može što god poželi. To je upotpunjeno radikalnom političkom administracijom koja jako odskače od svega što smo do sad vidjeli, čak i u Izraelu. Ljudi kao što su Itamar Ben-Gvir i Bezalel Smotrich su akteri koji su ideološki do te mjere iskvareni da mogu biti opasnost po cijeli svijet. Premijer Benjamin Netanyahu je pak korumpirani oportunist koji se doveo u takvu političku slijepu ulicu da jedino što mu je ostalo je da bude njihova marioneta, što se potvrđuje iz dana u dan.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
