Ima li nade u XXI stoljeću za ljevicu, marksističku, istinsku ljevicu, koja se kao politički sistem tako sramno srušila početkom posljednje decenije XX stoljeća? Već je i samo pitanje, koje postavljaju mnogi i na koje postoje mnogi odgovori, neprecizno.
Politički sistemi koji su se pozivali na ljevicu uspjeli su ostvariti jako malo od onog što je bila sama suština ljevičarskih ideja, a još je manje u tim političkim sistemima ostvareno od duha ljudi, koji su bili inspirirani u političkoj borbi idejama ljevice. Konformizam i malograđanština postali su masovna pojava i u tako zvanom 'istočnom bloku', žednom roba i sloboda, dok je rast proizvodnje i količine roba neprekidno bujao i prelivalo se na sve strane na tobože blaženom Zapadu, koji je decenijama vrebao priliku da uništi 'imperij zla i nesloboda,' kavim je smatrao Istok.
Istok je na Zapadu bio shvaćan kao veliki logor pod nebeskim svodom, logor u kojem su građani imali mnoge povlastice, da uče i rade, da boluju i staruju bez straha od gladi i crne neimaštine, ali isto tolika ograničenja – od kretanja do mišljenja odnosno izražavanja mišljenja.
Još ni danas ne postoji mehanizam, koji bi prodro u skrovite misli u ljudskoj glavi, iako je tehnika 'pranja mozgova' i 'nametanja stavova' postala virtuozna i sve se više usavršava, kako vrijeme napreduje. Tako isto jača se, širi i sofisticira i tehnika neprstanog praćenja i špijuniranja ljudi, ali i mnogo primitivnije i brutalnije metode nisu ništa mogle protiv najsmjelijih mislilaca, pa je i danas tehnika i svemoć velesila ipak nemoćna pred nezavisnim mišljenjem. No one se vjerojatno tješe time, što je mišljenja sve manje – naročito onog nezavisnog.
Ukoliko je Istok nalikovao velikom logoru, gdje je odozgo, iz državnog odnosno političkog vrha, ljudima propisivano i određivano kako da žive i kuda da se kreću, njih su, kao i svakom zatvoru ili omeđenom prostoru, ipak hranili i brinuli o njihovim potrebama, ne samo biološkim, nego i ljudskim, te su nauka i kultura (vjerojatno cenzurirane), ipak bile na dohvat svih istinski zaintereseranih, a stvaralaštvo nadarenih uspijevalo je prijeći željezne zavjese.
Na blaženom Zapadu istinski ljevičari zamišljali su društvo slobode i sreće, ne znajući ili namjerno prenebegavajući očigledne istine o istočnom bloku. Za koje je postojalo i niz suštinskih, neizmišljenih, historijskih opravdanja.
Jugoslavija je bila 'nešto između'. Sa svojim herojskim pokretom otpora, koji je u vrijeme II svjetskog rata zahvatio cijelu zemlju, sa historijskim 'ne' Staljinu te procesima (više ili manje realiziranim) samoupravljanja, odudarala je od istočnog bloka, pored privrednog zamaha, i velikom slobodama na intelektualnom planu, značajnim dometima u oblasti stvaralaštva, umjetničkog izražavanja, zabava za mase i odabrane. Na kraju krajeva, bila je to otvorena zemlja u koju je svatko mogao doći, i iz koje je svakom bilo moguće otići, kamo je htio i uspio, ukoliko mu se nije dopadala. Što u usporedbi čak sa današnjom tobože sasvim slobodnom situacijom, predstavlja prilično veliki stupanj slobode. Zato je njena nesreća – zbog vlastitih ludosti i manjkavosti, koliko i tuđeg uplitanja - bila gora od drugih i kažnjena je teže od ostalih zemalja istočnog bloka.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
