Kako god se ova napeta situacija u Turskoj završi, neće završiti dobro i zasigurno će destabilizirati cijelu široku regiju.
Propali pučevi uvijek donose sa sobom ogromne posljedice, često čak i više nego uspjeli. Ono čemu svjedočimo danas u Turskoj je njena nasilna promjena u pravcu još autoritarnije zemlje, s još manjim slobodama i s još daleko izraženijim procesom ubrzane islamizacije. Drugim riječima, svjedočimo raspadu njenog sekularnog ustroja.
Desetljećima već slušamo priče o tome kako je turska vojska ključna institucija koja nije zadužena samo za obranu zemlje od vanjskih napada već i za obranu od unutarnjih anti-sekularnih napada koji joj prijete još od njenog osnutka.
Daleko od toga da je to institucija koja je bila isključivo u ulozi časne obrane progresivnog ustroja. Kao i svaka presnažna vojska u svijetu u njoj se kuhao tipični nepotizam, oportunizam i želja za moći. No, bez obzira na sve to, turska vojska je ipak bila zadnji bastion obrane turske sekularne države, obrane od ponovne islamizacije.
Dakako, mogli bismo raspravljati danas o tome da su to do sada već morali postati njeni sami građani, da su trebali preuzeti tu baklju koja širi svjetlost i koja je Tursku pretvorila u zemlju koja je, uz sve svoje mane, ipak znatno napredovala od svojeg bližeg okruženja - na Bliskom istoku imamo zemlje koje su po svojem ustroju ostale negdje na razini Srednjeg vijeka, a to u današnjem globaliziranom svijetu može biti naročito opasno.
Turska je trebala i morala biti akter koji će svojim primjerom utjecati na regiju i dati joj priliku da se na miran način transformira. Nažalost to se nije dogodilo - ne samo da Turska u konačnici više nije bila akter koji će "izvuči" Bliski istok iz mraka već je postala raspačivač tog mraka u regiji. Susjednu sekularnu Siriju je poklopila agresijom koja se svela na izvoz ekstremista, uništavajući je, možda zauvijek, dok je u isto vrijeme i sebe prepuštala tim istim silama iznutra.
Erdogana se, zbog svega toga, danas naziva Islamistom, mada pomnije proučavanje njegovog političkog puta pokazuje da on to uopće nije - on je zapravo još nešto i opasnije, autoritarni lider koji želi maksimalnu moć i spreman je na sve kako bi je imao. Kao i brojnim opasnim populistima tako su i njemu teme poput religije, nacije, povijesti, samo metode kojima će proširiti svoju moć.
Beskonačno će balansirati i mijenjati strane znajući da je to ključ njegovog uspjeha. Davati će okrutne anti-izraelske izjave, grabeći time potporu onih koji jedva čekaju da čuju takvo što, a kasnije će potpuno normalizirati odnose s Izraelom kada vidi da mu tako više odgovara. Istu stvar će raditi i u odnosu prema Zapadu, Bliskom istoku i Rusiji.
Graditi će, razbijati i ponovno graditi saveze sa svima oko sebe znajući da na svaki pregovor dolazi s vrlo jakom ponudom - samom Turskom. Turska je ekonomski i geostrateški čimbenik kojem su vrata uvijek otvorena i Erdogan to jako dobro zna.
Pokušaj puča se desio i u ovome što slijedi je zapravo čak i manje važno tko je iza tog puča stajao. Možda je stvarno sve skupa orkestrirao njegov rival Gulen, čuvan od strane SAD-a, možda je puč skuhan isključivo u redovima vojske gdje se stvorio osjećaj da je ovo zadnja šansa da se obrani sekularni ustroj, a možda je zaista nekako sve skupa uspio orkestrirati i sam Erdogan u Hitlerovom stilu paljenja Reichstaga.
Bez obzira na inicijatora, Turska će se sada pretvoriti u Erdoganovo carstvo (pod uvjetom da se u ovim napetim danima ne desi nekakav novi puč) koje će izgledati upravo onako kako mnogi već godinama upozoravaju da izgleda u njegovim nacrtima.
No, u cijeloj priči ima nečeg i tipično degutantnog, a to je beskonačna tišina koja je vladala dok je Erdogan godinama jačao svoju moć. Najtužnija i najsramotnija u pamćenju ostati će tišina za ljeta 2013.
Od svibnja do kolovoza te godine ona Turska s kojom se možemo u potpunosti poistovjetiti - mlada, progresivna, voljna boljitka, napretka i zgrožena propadanjem svoje zemlje u bespuća mraka, radikalizma, ekstremnog nacionalizma i militantnog islamizma - bila je na ulicama svakoga dana. Revolucionarna vatra je zapaljena u istanbulskom parku Gezi i od tamo se proširila diljem zemlje.
Bio je to grandiozni ustanak, nešto što ćemo pamtiti s istom onom pozitivnom uspomenom kao i Maj 1968. i pokret Occupy u SAD-u. Milijuni su bili na ulicama, prosvjedi su održani u više od 5,000 gradova diljem Turske.
Anti-Erdogan pobunu je od prvog dana brutalno gušila njemu lojalna policija - beskonačne količine suzavca prosule su se po tim ljudima. 11 ih je ubijeno, a više od 8,000 ranjeno - mnogi od njih kritično i trajno.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
