Granica između Turske i Sirije kod Suruca je postala svjetski poznata. Dječje igračke se ne mogu prenijeti preko granice, ali je zato neograničeno moguć prelazak novca, oružja i sumnjivih osoba. Takva je praksa 20. Srpnja dovela do samoubilačkog bombaškog napada. Oko tri stotine mladih ljudi, većinom sveučilišnih studenata povezanih s Federacijom socijalističkih udruženja mladih, napadnuto je na njihovom putu u potpori obnove Kobanije. Bomba je eksplodirala tijekom tiskovne konferencije. Trideset i jedna osoba je poginula, a 104 su ranjene. Ovaj događaj svakako je zaprepastio tursku javnost, ali je postavio i neugodna pitanja turskim vlastima.
U turskim gradovima došlo je gotovo istog trenutka do prosvjeda zbog masakra, a snažne optužbe uslijedile su iz političkih krugova. Premijer Ahmet Davutoglu pozvao je sve oporbene stranke da se pridruže izdavanju zajedničke deklaracije protiv terorizma, te naglasio da prve indikacije govore da se radi o napadu Daeša (ISIL). Značaj njegovog govora jest u tome što po prvi puta turski državni dužnosnik optužuje Daeš bez povezivanja krivnje sa sirijskim režimom. Oporbena Republikanska narodna stranka (CHP) i Narodna demokratska stranka (HDP) optužili su vladajuću Stranku pravde i razvoja (AKP) za mogućnost što je do napada uopće došlo. CHP smatra da je do incidenta došlo zbog politike AKP-a prema Siriji, vođenoj i posredstvom Nacionalne obavještajne organizacije (MIT). CHP je također zatražio ostavke šefa MIT-a i ministra unutarnjih poslova.
HDP je u izjavi naglasila da su dužnosnici koji su umiljato gladili glavu Daeša sudionici ovakvog barbarizma, te izjavili da se ne treba tražiti počinitelje masakra, već da su odgovorni oni koji danas vode politiku. Stranka nacionalističke akcije je propitala motive žrtava, te smatra da ciljevi i metode onih koji su napustili Istanbul za Suruc nisu bili jasni i etički. Takvi nacionalistički stavovi u skladu su s antikurdskim nacionalističkim izričajem, ali i s turskim realnim i klasičnim državnim mentalitetom, koji ne mari previše za ljevičarske žrtve.
Turska vladajuća elita pokušava prikazati napad u Surucu kao odmazdu za tursku borbu protiv Daeša. Naime, napad se dogodio nakon što su izvedene redarstvene operacije protiv pobornika Daeša. Radilo se o planiranim policijskim operacijama koje su bile odgovor na sve žešće optužbe protiv AKP-a i njihovog blagog stava prema Daešu, a posebno nakon što je Ankaru posjetio umirovljeni američki general John Allen. Pitanje da li je ovaj napad zapravo bila odmazda došlo je kao naručena turskoj vladi, jer je time zaradila političke bodove a ujedno skinula sa sebe sumnju u odlučnost borbe protiv Daeša.
Opozicija sumnja u takvu odlučnost. Naime, u turskoj javnosti se raspravlja o podacima da je policija u istočnim turskim provincijama dobila informaciju da je Daeš prokrijumčario osam bombaša samoubojica iz Raqqe u Tursku. Dvije žene među njima stigle su već 8.lipnja u selo Haci Veli, a šest ostalih terorista infiltrirani su u Tursku pet dana prije samih napada. Stoga se politička oporba pita zašto se takvi obavještajni podaci nisu upotrijebili za veće sigurnosne mjere. Dodatnu sumnju daje i ispitivanje 21 osobe koji su zadržani u policiji zbog sumnje da su organizirali prijelaz militanata iz Iraka i Sirije u Tursku. Oni su uhapšeni deset dana prije bombaškog napada, ali je samo jedan od njih zadržan u policiji. Ostali su pušteni na slobodu.
Turski komentatori sa svih strana ipak smatraju da će Ankara pojačati svoj stav prema Daešu čvrstim mjerama u političkom, vojnom i ideološkom smislu. Zašto bi ona to napravila kada do sada nije činila ništa posebno što bi naštetilo Daešu? Razlog je poznat već neko vrijeme. Turska vlast želi prodrijeti u Siriju i napraviti obrambeni teritorijalni pojas čime bi izbacila kurdsku volju da napravi isto. Stječe se dojam da turska vlada želi napraviti dojam da nema alternative stvaranju takvog pojasa koji bi bio napučen sirijskim oporbenim snagama.
Daeš nije još službeno preuzeo odgovornost za napade, iako je gotovo sigurno da je teroristička organizacija organizirala i provela te napade. To nije učinila iz razloga što ne želi biti klasificirana kao teroristička organizacija u turskom pravosudnom sustavu prije nego što izvrši krvave napade protiv Turske. Daeš je već proveo nekoliko takvih akcija. U ožujku 2014.došlo je do sukoba u Nigdeu pri čemu su ubijena tri sigurnosna časnika. U lipnju 2014. Zauzet je turski konzulat u Mosulu. U listopadu te godina okružena je grobnica Sulejman Šaha. U siječnju ove godine napadnuta je policijska stanica u Istanbulu. U lipnju ove godine dogodio se bombaški napad na predizborni skup HDP-a u Diyarbakiru.
Napad u Surucu je bio ponešto drugačiji. Umjesto navale na vojni kamp ili državnu instituciju, napadači su izveli napad na aktivističku ljevičarsku skupinu. Teroristi su mogli čekati da cijeli konvoj stigne u Kobani, ali to nije bio cilj. Sama skupina nije važna, već utjecaj na tursku javnost i javno mnijenje, a posebice među Kurdima. Naime, ovakav napad nije bio poruka za Ankaru, već za sirijske kurdske snage, Stranku demokratske unije (PYD) i Kurdistansku radničku stranku (PKK). Ovim napadom Daeš želi dati do znanja da se prati uspjeh kurdske vojske u osvajanju strateški važnog Tell Abyada te da neće dopustiti da se takav uspjeh proširi na zapad prema Afrinu, ili na jug prema Raqqi, s američkom zračnom potporom. Da bi se smanjio pritisak na Raqqu, teroristi su odlučili da prebace težište javnog fokusa na Tursku.
Postoji i poruka za Ankaru, koja je ukratko vezana uz moguć ulazak turske vojske u Siriju. Ako bi se to dogodilo, Daeš obećava da će uzvratiti u Turskoj. Ankari je to poznato, pa su mjere koje su u proteklih šest mjeseci poduzete u sigurnosnom smislu doista značajne. Više od 450 ljudi uhićeno je u najvećim turskim gradovima zbog osnovane sumnje u mogućnost napada. Ojačane su mjere nadzora sirijsko-turske granice i prijelaza, gdje je uhićeno oko 300 militanata koji su htjeli prijeći granicu u oba smjera. Turska je zabranila ulaz u zemlju za petnaest tisuća stranih državljana, a oko tisuću i petsto stranaca je deportirano zbog njihove povezanosti s Daešom. U proteklih šest mjeseci tisuću i sto ljudi dobilo je odbijenicu za ulazak u Tursku. I upravo zbog toga je napad u Surucu iznenađenje i ozbiljno kršenje pozitivnog pravca sigurnosnog rada posljednjih pola godine u Turskoj.
Umjesto državnog jedinstva napad je oštro podijelio tursku scenu. Turski nacionalisti smatraju da su Kurdi i dalje glavna prijetnja, a da se s Daešom može lako obračunati turska vojska. Zanemaruju mogućnost snanog infiltriranja turskih podržavatelja Daeša koji mogu biti 'spavači' u svakom dijelu Turske. S druge je strane 'na nož' dočekana izjava HDP-ovog predsjednika Selahattina Demirtasa da narod mora sam osigurati svoju sigurnost. Turski nacionalisti smatraju da je time Demirtas pokazao volju da legitimizira oružanu prisutnost PKK-a u gradovima i selima na istoku Turske u nadi da bi oni mogli stvoriti lokalnu sigurnosnu strukturu, uslijed nesposobnosti ili nebrige države.
PKK je također požurio nakon napada ukazati da je ovo dokaz za prijeko potrebnu lokalnu sigurnost. Ne bi bilo čudno da uskoro PKK-ovci preko svoje Unije kurdistanskih zajednica počinje graditi ulične blokade, provjeravati osobne dokumente, ispitivati ljude da li simpatiziraju s Daešom, napadaju njihova skrovišta i zabrane ulaz državnim sigurnosnim snagama na kurdska područja. U sprezi s ljevičarskim skupinama, ovo bi mogao biti veliki izazov AKP-u u budućnosti, što bi uključivalo i masivne ulične proteste prema kojima su demonstracije nakon Suruca bile samo zanemariva okupljanja.
Daeš upotrebljava četiri koraka kojima bi destabilizirao situaciju u svoju korist. Prvo, smanjio bi pritisak na sjevernu Siriju i pogurao sukobe prema turskoj granici i u samu Tursku. Drugo, destabilizirao bi Tursku uvlačenjem države u borbu s PKK-om. Treće, uvjerio bi PKK da svoje snage iz Sirije povuče u Tursku. I četvrto, postavio bi sumnje SAD-a i NATO saveznika u turske sposobnosti i koalicijske obveze.
Da bi to postigli, Daešovci moraju uključiti svoje ljude u samoj Turskoj. Činjenica jest da se mora gledati prema turskom jugoistoku odakle mnogi radikali dolaze. Počinitelj zločina u Surucu je student Seyh Abdurrahman Alagoz iz grada Adiyamana. Zanimljivo je da je i Orhan Gonder, osoba koja je izvršila napad na predizborni skup HDP-a u Diyarbakiru također iz Adiyamana. Ovaj grad je iznimno konzervativan. Desne konzervativne stranke dominiraju lokalnim izborima od vojnog udara 1980. Od 2002. Adiyaman je u snažnim rukama AKP-a, unatoč tome što je na izborima ove godine izabran i kurdski zamjenik gradonačelnika. Vlasti su zaključile da je Adiyaman, poput Bingola u istočnoj Turskoj, regija s najviše pobornika Daeša.
Povjesničar Sahidin Simsek smatra da je Adiyaman određen pokus. On smatra da je kurdski identitet manipuliran od strane države, a u cilju političkog preustroja cijele regije. Naime, država je stvorila sunitski kurdski identitet koji prezire kurdski politički pokret, te ga povezuje s alevijama. Ipak, zbog svojih konzervativnih tendencija, bliski su ideji političkog islama. Logičan idući korak jest Daeš, smatra Simsek. Drugi smatraju da je ekonomija kriva. Gospodarske poteškoće u regiji i državna nebriga za razvoj su također među ključnim čimbenicima pristanka na ulazak u Daešovu mrežu. Konzervativne vjerske institucije i skupine u gradu privlače slabo plaćene radnike i siromašnu mladež koji vrlo brzo pronalaze svoj put prema ekstremistima. Država, čini se, to tolerira. Nemoguće je da lokalni ljudi znaju kako te organizacije djeluju, gdje se nalaze, kako regrutiraju ljude, a da države o tome nema pojma. Obitelji su prijavljivale policiji da su njihova djeca otišla u te organizacije te da dobivaju za to novac. Procjenjuje se da oko tri stotine ljudi iz Adiyamana su sada članovi Daeša.
Bingol nije puno drugačiji. U tom gradu postoji nedostatak institucionaliziranih vjerskih struktura. Uslijed toga nastaju sociološki problemi, poput dubokih rascjepa u vrijednostima, religioznosti, vjeri, etničkom osjećaju, identitetu. Nošenje s tim razlikama jest individualno, ali pretežno negativno. Neki se odaju narkoticima, drugi odlaze u Daeš.
Kad bi postojale bolje infrastrukturne i ekonomske okolnosti u tim dijelovima Turske, teško bi se toliko ljudi odlučilo riskirati sve što imaju.
Ali, tursko gospodarstvo je u kritičnom padu. Političke nestabilnosti, ruska ekonomska kriza, rat u Iraku i Siriji, blokada turskog izvoza prema Bliskom istoku i Africi, te smanjivanje odnosa eura i dolara utječu na tursko gospodarstvo. U Turskoj živi dva milijuna izbjeglica, tristo tisuća iz Iraka i 1,7 milijuna iz Sirije. Za njih je turska vlada dobila 400 milijuna dolara potpore, ali je potrošila preko šest milijardi od početka sirijske krize.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
