Krajem studenog, načelnik glavnog stožera ruske vojske general Valerij Gerasimov privukao je mnogo javne pažnje kada je rekao da Moskva planira povući dio svojih vojnika iz Sirije do kraja ove godine. Razlog povlačenja je manje borbi i dobro prolazi proces pregovora prema kraju građanskog rata. Međutim, general je ujedno potvrdio kako će Rusija izbjeći mogućnost sigurnosnih problema unajmljivanjem privatnih vojnih kompanija koje imaju sposobnosti taktičkog ratovanja podjednakog modernoj vojsci. Zapravo, ovo nije novost. Rusija je davala dio taktičkih poslova ovim privatnim kompanijama od 2013. godine, a od 2016. nema nikakvih vijesti da su pripadnici ruskih privatnih kompanija poginuli u borbama. Ruska novinska agencija Fontanka izvještava kako je 267 ruskih boraca još 2013. godine došlo u Siriju, iako je Rusija ušla formalno u vojne operacije tek 2015. Svakako je plauzibilno tvrditi kako je prisustvo i ruskih privatnih vojnika, zajedno s šijitskim borcima iz Hezbolaha i Iraka, pridonijelo očuvanju Bašara al-Asada na vlasti. Pretjerane su neke procjene kako se radi o najmanje deset tisuća boraca iz Rusije i zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza, ali svakako postoje visoko razvijene privatne kompanije koje šalju vojnike na teren u Siriji.
Prva kompanija koja je došla u Siriju bila je Slavonic Corps (Slavenske brigade), koju je stvorila Moran Security Group iz Hong Konga. Slavenske brigade, prema svom opisu, djeluju u područjima velikog rizika, osobito gdje se vode vojne operacije, i to ponajprije kao pomoć primarnim oružanim snagama u zemlji. Moran Security Group je međunarodna skupina kompanija koje nude izvrsnu sigurnost, transport, medicinske usluge, spašavanja i consulting.
Ove kompanije su zapravo osnovali bivši zaposlenici ruske obavještajne agencije FSB, a Slavonic Corps su poslale na stotine privatnih vojnika u Siriju. Čelnik Moran Security Groupa je Vjašeslav Kalašnjikov, bivši časnik FSB-a, koji je trenutačno u aktivnoj pričuvi. Prema pisanju Slavonic Corpsa, ova kompanija pruža preventivne obrambene usluge kako bi se zaštitili kritični gospodarski resursi. Tvrtka postavlja svoje zaposlenike u zaštitu naftnih rafinerija, luka, tvornica i kritičnih vladinih poduzeća. Ujedno pruža sigurnost logističkom prijevozu i provodi patrole i nadzor. Međutim, izgleda da su neke posebne snage ujedno aktivno sudjelovale u borbama za Deir ez-Zor, Hamu i Alep 2013. godine. Krajem te godine, borci su se obučavali u sirijskom gradu Latakiji te su poslani u misije čuvanja strateški važnih naftnih polja u Deir ez-Zoru. Izgleda da su njihove snage doživjele teške poraze od Daeša, pa su smanjili svoje operacije u Siriji.
Druga poznata tvrtka na terenu je Company Wagner, koju je osnovao Dmitrij Utkin - Wagner, bivši zapovjednik specijalnih snaga unutar vojnoobavještajne službe (GRU Specnaz). Tvrtka je registrirana u Argentini, a svoje zaposlenike obučava u zakupljenom prostoru ruskog ministarstva obrane Moljkino blizu Krasnodara. Oni su u Siriju stigli nakon pružanja sigurnosnih usluga na Krimu i u Donbasu, gdje je tvrtka bila instrumentalna u micanju pokušaja stvaranja ruskih gospodara rata u Luhansku, Alekseja Mozgovoja i Pavela Dremova. Wagner je u jesen 2015. godine, nakon što je Rusija i formalno započela vojnu intervenciju u Siriji, poslao više od dvije tisuće ljudi u to područje. Navodno sada Wagner zapošljava nekih tri tisuće ljudi u Siriji, među kojima su i muslimanski Čečeni. Prema pisanju ruskih medija, ruski privatni specijalci dobivaju u prosjeku 2600 dolara mjesečno, a njihovi nadređeni više od četiri tisuće dolara. Utkin je početkom prosinca 2016. godine dobio od predsjednika Vladimira Putina medalju za svoje zasluge, što je proizvelo mnogo rasprava u ruskoj javnosti; kasnije je Kremlj obznanio da ga se primilo kao predstavnika regije Novogorod, te da je dobio Orden za hrabrost te naziv Heroj Rusije.
Zanimljivo je da Wagner ima svoju srpsku jedinicu, koja je od travnja 2016. pod vodstvom bosanskog Srbina Davora Savičića, koji je bio prije član Arkanovih skupina u Bosni, te kasnije u Jedinicama specijalnih operacija na Kosovu. Njegova jedinica sudjelovala je u prvim ofenzivama za oslobađanje Palmire of terorista. Ujedno u Wagneru djeluje i jedan manji broj Ukrajinaca, no 95 posto njegovog osoblja su državljani Rusije. Među glavnim ulagačima u ovu tvrtku spominje se Jevgenij Prigožin, jedan od moćnijih ruskih poduzetnika.
U Siriji je također grupa Turan, što je iznimno zanimljivo ime. Naime, Turan je zajednički naziv za turkijske zemlje i obično se odnosi na Srednju Aziju. Njihovi zaposlenici su sudjelovali u operacijama u Hami i Deir ez-Zoru zajedno sa sirijskim državnim oružanim snagama. Ni Damask niti Moskva nisu (niti ne mogu, s obzirom na njihovo isticanje) pokušali negirati postojanje tih snaga na sirijskoj ratištu.
Okosnicu njihovih snaga čine borci iz srednjoazijskih zemalja, te su na terenu poznati po plavo-crveno-crnim trobojnicama. Njihove insignije sadrže ruku koja drži pušku i tri kruga, a iznad puške je natpis 'Poštenje je vrlina', što je izjava koja se pripisuje Tamerlanu, velikom vladaru turkijsko-šijitskog Timuridskog Carstva. Ova skupina je možda najzanimljivija od svih, jer se namjerno koriste šijitski borci turkijskog porijekla, jer se mogu lakše povezivati sa svim snagama lojalnim legitimnoj državnoj vlasti u Damasku. Dodatno, šijitski identitet tvori snažnu osnovu ujedinjenja protiv selefizmom nadahnutog terorizma. Tako strogo birani članovi Turana su u opreci s većinom žitelja Srednje Azije, koji su suniti, a osobito protivni skupinama kao što je radikalna teroristička skupina Islamski pokret Uzbekistana, kojega je osnovao bivši sovjetski padobranac Džuma Namangani, a pokret se kasnije proširio diljem Azije.
Pitanje je koliko ove privatne vojne kompanije imaju povjerenja ruske središnjice. Potrebe za njihovim sigurnosnim uslugama su velike za oslabljene sirijske oružane snage. Istovremeno s ruskom potrebom povlačenja svojih službenih snaga, Damask mora dokazati kako u budućim pregovorima o političkoj budućnosti Sirije ima sigurnosno stanje u zemlji pod kontrolom. Ukoliko bi privatne kompanije uskočile u pomoć, to bi bilo i politički i gospodarski dobro za ruske planove. Uostalom, privatne kompanije mogu razbiti osnivanje lokalnih gospodara rata, kao što se to dogodilo u Ukrajini ili Libiji. A vrh tih kompanija je putem obavještajnog sustava i dalje blizak ruskoj političkoj eliti (jednom u obavještajnom radu, zauvijek u obavještajnom poslu). Malo je poznato o načinu djelovanja ovih tvrtki, jer se zaposlenicima zabranjuje korištenje društvenih mreža i drugih internetskih resursa, fotografiranje, sastavljanje tekstualnih ili audiovizualnih zapisa, niti mogu govoriti o svojoj lokaciji. Ujedno svi novi zaposlenici moraju potpisati desetogodišnji ugovor o tajnosti. Drugim riječima, po mnogočemu se ove privatne kompanije vode blistavim primjerom francuske Legije stranaca.
Za razliku od Legije stranaca, ove kompanije ne mogu biti dio ruske države niti postojati legalno u Rusiji. Naime, privatne vojne tvrtke nisu dozvoljene u Rusiji, no nekolicina ih se ipak pojavila sa sjedištem u nekoj drugoj državi. U vrijeme dok je bio premijer, Vladimir Putin je u proljeće 2012. godine održao govor u Dumi gdje je podupirao ideju dozvole stvaranja privatnih vojnih i sigurnosnih poduzeća. Neki ruski sigurnosni stručnjaci analiziraju ove kompanije kao pseudoprivatne, odnosno gledaju ih kao mogućnost ruskog vojnog kruga za iskorištavanje prilike i postavljanja neregularne vojske koja će braniti ruske interese izvan zemlje. Istovremeno, Rusija može biti diplomatski mirna jer ne vodi nikakve vojne operacije na terenu, niti gubi živote vojnih ročnika i specijalaca. Ipak, postoji dovoljno javnih dokaza da ruski mediji upiru prstom na Ministarstvo obrane, koje financira i omogućuje obuku i opskrbu tim kompanijama. Ruska ih vlada, međutim, službeno ne priznaje.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.