Teroristički iskaz militantnog selafizma (salafizam) često se koristi u svjetskim medijima, ali je ujedno i često nejasan fenomen. Sve je više analiza, članaka i knjiga o militantnom selafizmu, a velik dio govori da je otuđenje razlog zašto je toliko taj oblik militantnog uvjerenja proširen. Strukturalno otuđenje se smatra ključem objašnjavanja radikalizma, jer pogađa vrlo specifičnu demografsku skupinu mladih muškaraca između 15 i 30 godina života, tzv. džihadsku generaciju.
Radi se o drugoj generaciji mladih muškaraca; potom mladića koji su stigli na Zapad s Bliskog istoka i Sjeverne Afrike s idejom studiranja ili rada; zatim preobraćenici na islam koji su iz nekog razloga odbačeni od društva – radi se o nemuslimanskim manjinama, uobičajeno afričkog ili karipskog porijekla, maloljetnih delikvenata koji su se preobratili u zatvoru ili popravnim domovima, narkomanima koji su u vjeri pronašli put za prestanak svoje ovisnosti, te oni koji su postali muslimanima jer su htjeli ući u neku zajednicu, momčad ili skupinu koja se razlikuje od uobičajenih muslimana. Ovo snažno protivljenje zapadnoj civilizaciji ima svoje korijene u srazu modernosti i tradicionalnosti u islamskim društvima.
Islamska renesansa (islah) temelji se na masivnim reformama islamskog svijeta na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. U to vrijeme nekoliko velikih revolucija promijenilo je stari sustav. Razdoblje tanzimata u Osmanskom carstvu završilo je Mladoturskom revolucijom, dok je utjecaj turske politike i revolucije 1905. u Ruskom carstvu ujedno ohrabrilo i Ustavnu revoluciju u kadžarskom Iranu. U arapskim zemljama došlo je to uspona arapske nacionalne svijesti i pobune protiv osmanske vlasti na Levantu i Mezopotamiji, kao i uloge sultana u vidu zaštitnika Svetih Džamija Meke i Medine i kalifa islamskog svijeta. Time su se Arapi okupili u pokrete otpora i počeli graditi vlastite nacionalne države, a u to ime su pronalazili i islamski identitet.
Pokret islah je temeljen na radovima nekoliko važnih mislilaca 19. stoljeća, među kojima su najutjecajniji bili Džamal al-Din al-Afgani Asadabadi (1837.-1897.), njegov učenik Muhamad Abduh (1849.-1905.), te Rašid Rida (1865.-1935). Al-Afgani je bio sunitski musliman rođen u Iranu, ali je stasao pod utjecajem šijitskih filozofa kao što su Ibn Sina, Nasir al-Din Tusi i Mola Sadra, a njegove antikolonijalne i antibritanske aktivnosti vodile su velikom utjecaju u islamskom svijetu kroz njegove panislamske ideje. Putovao je Indijom, Afganistanom, Egiptom i Turskom, i putem je skupljao znanja, opažanja i iskustvo.
Zajedno s Muhamadom Abduhom u Kairu se okrenuo modernizaciji i obrazovanju, ali sa striktnim praćenjem islama, ne samo kao zakona i teologije, već kao civilizacije. Nažalost, al-Afgani nije bio vičan pisanju te mnoge prispodobe o njemu i njegovim mislima pisane su perom drugih autora, a ponekad su ti spisi proturječni. Njegov egipatski učenik Muhamad Abduh je bio iznimno zanimljiva osobnost. Bio je slobodni zidar i vrlo blizak bahaizmu, ali je ujedno bio Veliki muftija Egipta i pozivao je na uvođenje razuma u islam te na međuvjerski dijalog. Iako orijentiran modernističkom znanju,
Abduh je nenamjerno zapalio iskru koju islamisti prate do danas, a koja je nadahnuta ranim danima islamskog osvajanja. On je stvorio rani selafistički pokret kao pokret za islamski modernizam, kojega je kasnije pratio Sirijac Rašid Rida, osnivač političke filozofije moderne islamske države.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
