Gotovo je nevjerojatno da su godinama politički analitičari i znanstvenici ignorirali sufizam kao čimbenik političkog života u muslimanskom svijetu. Uobičajeno su se glavni trendovi u modernoj islamskoj političkoj misli obilježavali kao ortodoksni (tradicionalni), modernistički, reformski i fundamentalistički. Sufiji nisu uzeti u obzir, iako duga povijest islamskog misticizma dokazuje da su često napustili svoju neutralnu ulogu kao nepolitičke i kontemplativne teologije, već da su se aktivno uključivali u političke borbe. Uključivanje u politiku bilo je i individualno i kolektivno, a sufijski redovi su često donosili stavove protiv uobičajenog poretka, nepravde i opresije, ili pak kao potpora vladajućeg režima.
Sufizam je unutarnja ili ezoterna dimenzija islama, iako se slične sastavnice mogu pronaći i u šijizmu. Sufizam je istoznačnica arapskog pojma al-tasavvuf, što je učenje i vježbe u odnosu na put koji vodi izravno Bogu (al-tariqah ila'llah). Prema jednom hadisu, postoji toliko puteva prema Bogu, koliko ima ljudi. Gotovo cijeli sufizam je, s jedne strane, temeljen na al-zikru, načinu meditacije, i djelovanju prema zikru. Zikr je ritmično izgovaranje i ponavljanje Božjih imena. S druge strane, sufizam se temelji na ispoljavanju znanja o realnosti koja priprema ljudska bića za putovanje prema Bogu, priprema um i dušu za zikr, te pronalazi plod svojih težnji u ostvarenom znanju (al-ma'rifah ili irfan).
Prototip sufijskog života je život Proroka Muhameda, a niti jedna skupina u islamskoj povijesti nije voljela Proroka toliko intenzivno i pratila njegove želje i čine. Prototip svih duhovnih uspona i ostvarenja u sufizmu je Prorokovo Noćno putovanje (Mi'raž), mistično putovanje u kojem arhanđeo Gabriel vodi Proroka na krilatom konju Buraku tijekom jedne noći u Jeruzalem i potom na nebo, gdje upoznaje druge proroke i osjeća prisutnost Boga. Sam Prorok je svojim pratiocima prenio neka ezoterična učenja islama. Među njima je prvi bio Ali, koji je poveznica Proroka i gotovo svih inicijalnih sufijskih redova. Od ostalih pratitelja, tu su Abu Bakir i Salman al-Farsi (prvi Iranac koji je prihvatio islam), koji su imali važnu ulogu u ranoj povijesti ovog ezoternog učenja, koje je ime tasavvuf dobilo tek u drugom stoljeću islama. Najvažnija ličnost ove rane generacije bio je veliki patrijarh Basre Hasan al-Basri, koji je imao mnoge studente, a među njima i poznatu sufijsku pjesnikinju iz Basre Rabiju al-Adaviju.
Nakon Hasana al-Basrija nastale su dvije odvojene škole sufizma, povezane s Bagdadom i Horasanom, pri čemu je prva bila poznata kao "trijezna" škola, a druga "opijena", u prenesenom smislu. Sufiji su se okupljali oko pojedinih učitelja u poprilično neformalnim krugovima. Najpoznatiji takav krug bio je Džunajd iz Bagdada, koji je imao mnogobrojne učenike, među kojima i Mansura al-Haladža, koji je ubijen zbog javne religijske hereze odnosno uzvikivanja "Ja sam Istina", što je jedno od imena Boga. I Horasan je proizveo mnoge učitelje kojima slava ni danas ne jenjava, uključujući velikog Bajazida al-Bastamije. U Horasanu se održavala intelektualna borba sufija protiv pravnika i teologija, a predvodnik te borbe je bio Abu Hamid Muhamad al-Gazali.
Horasan je izvorište perzijske sufijske književnosti, koja je nadahnula duhovni i vjerski krajolik većine Azije, a svoj vrhunac je doživjela radom Džalal Al-Dina Rumija (Mevlana).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.