Gotovo je nevjerojatno da su godinama politički analitičari i znanstvenici ignorirali sufizam kao čimbenik političkog života u muslimanskom svijetu. Uobičajeno su se glavni trendovi u modernoj islamskoj političkoj misli obilježavali kao ortodoksni (tradicionalni), modernistički, reformski i fundamentalistički. Sufiji nisu uzeti u obzir, iako duga povijest islamskog misticizma dokazuje da su često napustili svoju neutralnu ulogu kao nepolitičke i kontemplativne teologije, već da su se aktivno uključivali u političke borbe. Uključivanje u politiku bilo je i individualno i kolektivno, a sufijski redovi su često donosili stavove protiv uobičajenog poretka, nepravde i opresije, ili pak kao potpora vladajućeg režima.
Sufizam je unutarnja ili ezoterna dimenzija islama, iako se slične sastavnice mogu pronaći i u šijizmu. Sufizam je istoznačnica arapskog pojma al-tasavvuf, što je učenje i vježbe u odnosu na put koji vodi izravno Bogu (al-tariqah ila'llah). Prema jednom hadisu, postoji toliko puteva prema Bogu, koliko ima ljudi. Gotovo cijeli sufizam je, s jedne strane, temeljen na al-zikru, načinu meditacije, i djelovanju prema zikru. Zikr je ritmično izgovaranje i ponavljanje Božjih imena. S druge strane, sufizam se temelji na ispoljavanju znanja o realnosti koja priprema ljudska bića za putovanje prema Bogu, priprema um i dušu za zikr, te pronalazi plod svojih težnji u ostvarenom znanju (al-ma'rifah ili irfan).
Prototip sufijskog života je život Proroka Muhameda, a niti jedna skupina u islamskoj povijesti nije voljela Proroka toliko intenzivno i pratila njegove želje i čine. Prototip svih duhovnih uspona i ostvarenja u sufizmu je Prorokovo Noćno putovanje (Mi'raž), mistično putovanje u kojem arhanđeo Gabriel vodi Proroka na krilatom konju Buraku tijekom jedne noći u Jeruzalem i potom na nebo, gdje upoznaje druge proroke i osjeća prisutnost Boga. Sam Prorok je svojim pratiocima prenio neka ezoterična učenja islama. Među njima je prvi bio Ali, koji je poveznica Proroka i gotovo svih inicijalnih sufijskih redova. Od ostalih pratitelja, tu su Abu Bakir i Salman al-Farsi (prvi Iranac koji je prihvatio islam), koji su imali važnu ulogu u ranoj povijesti ovog ezoternog učenja, koje je ime tasavvuf dobilo tek u drugom stoljeću islama. Najvažnija ličnost ove rane generacije bio je veliki patrijarh Basre Hasan al-Basri, koji je imao mnoge studente, a među njima i poznatu sufijsku pjesnikinju iz Basre Rabiju al-Adaviju.
Nakon Hasana al-Basrija nastale su dvije odvojene škole sufizma, povezane s Bagdadom i Horasanom, pri čemu je prva bila poznata kao "trijezna" škola, a druga "opijena", u prenesenom smislu. Sufiji su se okupljali oko pojedinih učitelja u poprilično neformalnim krugovima. Najpoznatiji takav krug bio je Džunajd iz Bagdada, koji je imao mnogobrojne učenike, među kojima i Mansura al-Haladža, koji je ubijen zbog javne religijske hereze odnosno uzvikivanja "Ja sam Istina", što je jedno od imena Boga. I Horasan je proizveo mnoge učitelje kojima slava ni danas ne jenjava, uključujući velikog Bajazida al-Bastamije. U Horasanu se održavala intelektualna borba sufija protiv pravnika i teologija, a predvodnik te borbe je bio Abu Hamid Muhamad al-Gazali.
Horasan je izvorište perzijske sufijske književnosti, koja je nadahnula duhovni i vjerski krajolik većine Azije, a svoj vrhunac je doživjela radom Džalal Al-Dina Rumija (Mevlana).
Negdje u petom islamskom stoljeću (11. stoljeće nakon nove ere), sufiji su se počeli organizirati u redove. Najraniji Kadirije i Rifaije i danas postoje. Redovi su se uobičajeno nazivali po njihovim osnivačima, koji je ujedno unio vlastita pravila i djelovanja. Neki redovi su imali velika prostorna širenja, kao Mevlevije koje je osnovao Rumi, ili Šadilije i Nakšibandije. Ahmadije u Egiptu i Nimatulahije u Iranu imali su, nasuprot tome, regionalni značaj.
Sufijski redovi imaju svoju hijerarhiju, a na vrhu je duhovni učitelj, znan kao šejh ili pir, a nije bilo rijetko da to bude i žena. Učitelj je imao predstavnike različitih rangova koji su vodili poslove reda i u nekim slučajevima pružali duhovni savjet te inicirali nove članove. Učenici su se uobičajeno nazivali murid (osoba koja želi pratiti duhovni put), fakir (doslovno siromah, odnosno osoba koja shvaća da je siromašna te da sve bogatstvo pripada Bogu), ili derviš (perzijski pojam koji znači pokoran). Tek kada prođe proces učenja, osoba postaje sufi.
Taj put se sastoji od tri sastavnice: doktrina koja opisuje prirodu stvarnosti; metoda dolaska do stvarnosti; te znanost ili alkemija duše. Ovaj posljednji put je jedan od sufijskih simbola i naziva se okom srca, jer putem njega se vidi Bog i sve što čini teofaniju Boga. Gotovo uvijek se tu radi o komentiranju šehadeta, odnosno iskaza da je samo jedan Bog i da je Muhamed njegov Prorok, iako je kasnije u islamskoj povijesti došlo do povećanog metafizičkog stvaralaštva, posebice nakon islamskog gnostičara Muhji al-Din ibn Arabija.
Tijekom stoljeća, sufiji su dali neke od najsnažnijih rasprava o metafizici, kozmologiji, angelologiji, psihologiji i eshatologiji islamske tradicije, te neke od najsavršenijih metafizičkih stavova u bilo kojoj vjerskoj tradiciji. Ponekad su se služili neoplatonizmom, hermetizmom, starim iranskim i indijskim učenjima, ali u središtu sufijske doktrine je tevhid, jedinstvo Boga, i učenja Kur'ana, čija ezoterna značenja nadahnjuju cjelokupni sufijski rad.
Metodološki, spoznavanje stvarnosti se ostvaruje kroz zikr. Svaki red ima svoje metode meditacije i litanije koje je stvorio učitelj reda. Kako svi sufijski redovi naglašavaju treću sastavnicu, znanost o duši, često se smatra da sufizma nije više od očuvanja duhovne kreposti. Prinos učenika je održavanje kreposti i korištenje volje za stalnu borbu protiv negativnih i strasnih namjera duše, sve dok se ne dostigne muhamedov blagoslov (al-barakat al-muhammadiyyah), što vodi pretvaranju duše u zlato.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
