Panamski kanal, koji se smatra jednim od čuda modernog svijeta, otvoren je prije stotinu godina, povezujući Atlantski i Tihi ocean i pružajući novu rutu za međunarodnu trgovinu i vojni promet. U vrijeme izgradnje kanal je bio inženjersko čudo, oslanjajući se na niz dokova koji podižu brodove - i njihove tisuće kilograma tereta - iznad planina. No, tisuće radnika umrlo je tijekom njegove izgradnje, a u njezinoj povijesti nije nedostajalo kontroverzi, uključujući osporavan prijenos ovlasti iz SAD -a na Panamu 1970 -ih. Nedavno su započeli radovi na značajnim naporima za proširenje koji će omogućiti kanalu da zadovolji potrebe modernog cargo biznisa.
No, zašto su SAD izgradile Panamski kanal? Odluku je donio Teddy Roosevelt, veliki nacionalist i imperijalist. Kanal je izgrađen neposredno nakon Američko-španjolskog rata. Bilo je to kad su SAD širile svoju moć nad Portorikom, Kubom i Karibima, ali i Filipinima, pa SAD postaju pacifička sila, a Panamski kanal je povezivao rastuću pacifičku moć s tradicionalnijim atlantskim odnosima. Bio je povezan s idejom uspona SAD -a kao globalne sile, s komercijalnim i vojnim potencijalom. SAD će po prvi put uspjeti uspostaviti kontrolu nad oba oceana. To je bilo kritično u vrijeme rata. Nije bilo zračnih snaga, pa su se nacije borile s neprijateljem putem mora. Svjetska moć bila je u skladu s pomorskom moći. Amerikanci su znali da im je to potrebno za brzo premještanje brodova s istoka na zapad. Kad bi to učinili, kontrolirali bi moć jer bi kontrolirali oceane. Kanal je bio geopolitička strategija kako bi Sjedinjene Države postale najmoćnija nacija na svijetu. Također, ekonomski utjecaj bio je ogroman. S kanalom je bilo moguće objediniti trgovinu između dva oceana. Počevši od 1890 -ih godina, pa sve do Prvog svjetskog rata, globalna je trgovina bila jednako značajna kao i sada, pa je bilo važno imati rutu za putovanje po kontinentu. Zbog toga je Wall Street pružio veliku podršku i pomogao u financiranju.
Djelomično je kanal bio središnji dio američke vizije sebe kao 'blagotvorne' sile u svijetu. Kako su se SAD pojavljivale kao globalna sila, bilo je važno razlikovati se od starih europskih sila, koje su smatrale da surovije traže moć, kontrolu i kolonijalizam. SAD su htjele uokviriti viziju sebe kao nesebičnije i naprednije civilizacije koja pomaže svijetu. Naravno, postoji i druga strana toga: često su SAD, unatoč svojoj slici o sebi, nametale svoju moć. U Panami je Amerika potvrdila svoju moć nad republikom i dominirala poviješću ove države 100 godina. No, usprkos tome, kanal je ostao u središtu američkog nacionalnog identiteta. Bio je to nevjerojatan projekt, najveći javni građevinski projekt u povijesti SAD -a. Inženjerski, tehnički, medicinski i znanstveni izazovi bili su fenomenalni. Menadžeri su prvo morali staviti razne tropske bolesti pod kontrolu, a zatim shvatiti treba li kanal biti na razini mora ili s ustavima. Gradnja 77 kilometara (48 milja) dugog kanala je bila prožeta problemima. Do kraja izgradnje, procjenjuje se da je ukupno 27.500 radnika umrlo u francuskim i američkim pokušajima izgradnje. Od otvaranja, kanal je bio vrlo uspješan i nastavlja biti ključna poveznica za međunarodni brodski prijevoz. Svake godine više od 14.000 brodova prođe kanalom, prevozeći više od 205 milijuna tona tereta. Ideja o kanalu koji će doslovno odvojiti Sjevernu i Južnu Ameriku potječe iz španjolskog kolonijalnog razdoblja. Francuzi su to pokušali i nisu uspjeli. Nakon tog neuspjeha, SAD su ušle u igru.
Kongres je postavljao pitanja: 'Treba li nam ovo, isplati li se?' Tako je 1906. godine, dok je bio u izgradnji, Teddy Roosevelt otputovao u Panamu, što je prvi put da je američki predsjednik ikada napustio kontinentalne Sjedinjene Države dok je bio na dužnosti. Izveo je uspješan PR trik: sjeo je u buldožer noseći panamski šešir, održao govor da bi Amerika to mogla i trebala učiniti, a kada se vratio u SAD, Senat je podržao njegovu izgradnju. Glavni inženjer rekao je u jednom trenutku da je pravi izazov ovog kanala, i ono što je omogućilo SAD -u da uspije, u tome da smisli kako upravljati i disciplinirati ljude. 'To je bio moj doprinos', rekao je. Time je mislio da moraju izgraditi cijelo društvo: policiju, studentske domove, kafeterije, pravosudni sustav. Četrdeset i pet tisuća žena i muškaraca, uglavnom muškaraca, dolazilo je iz desetina različitih zemalja, a zatim su tisuće žena i djece došli biti sa svojim muževim i očevima. Izazov im je bio stvoriti novo društvo, a zatim ga održavati urednim.
Glavni inženjer imao je opsežne ovlasti zahvaljujući izvršnoj naredbi. Bilo tko u zoni kanala koji nije produktivan mogao je biti deportiran. Mnogi su i bili. Radnici koji su se odbili pojaviti na radnom mjestu, bili bi deportirani ili osuđeni na zatvorsku kaznu. Imali su ogromnu policiju i nisu dopuštali štrajkove. Radnici koji bi se pokušali organizirati mogli su i bili su brzo deportirani. SAD su se oslanjale na golemi sustav rasne i etničke segregacije, zlatnu i srebrnu listu. Američki, bijeli radnici bili su plaćeni u zlatu, te su imali bolje stanovanje i uvjete. Većina radnika afričkog podrijetla i s Kariba bila je na 'srebrnim plaćama'. Živjeli su u kolibama i jeli vani ili pod trijemom za vrijeme obilnih padavina. Nije iznenađujuće što su se Amerikanci oslanjali na segregaciju, ali demografski podaci o zoni kanala nisu bili crno -bijeli. Tisuće Španjolaca došlo je u potrazi za poslom i otkrilo da ih se naziva 'polubijelim Europljanima', a isključeni su bili iz bijelih hotela i kafeterija. Bili su prilično označeni i izgradili su veliku mrežu anarhističke politike i stupili bi u štrajk iako im to nije bilo dopušteno. Tako su SAD otkrile da se stalno moraju nositi s problemima koji proizlaze iz njihove vlastite politike. Dovođenje svih ovih radnika stvorilo je pomalo nered u Panami i pridonijelo rasnoj napetosti koja je dugo trajala. Veliki dio zemlje danas potječe od tih radnika, stvarajući stalne napetosti i latentne sukobe.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
