Mnogi važni datumi mogu se istaknuti u kronologiji borbe za veća prava žena kroz povijest, no jedan je naročito upečatljiv jer je ujedno i priča o snazi solidarnosti - taj dan bio je 24. listopada 1975. kada su žene na Islandu stupile u veliki štrajk boreći se za jednake plaće. Bio je to štrajk u kojem je sudjelovalo više od 90% svih žena na Islandu. Tog dana žene su stale, u potpunosti - nisu išle na posao, nisu obavljale nikakve kućanske poslove, a brigu o djeci tog dana morao je na sebe preuzeti muški spol.
Bila je to izuzetno učinkovita akcija. Na najbolji način žene su pokazale muškarcima što to znači obavljati "ženski posao", u kući i izvan kuće. I samo jedan dan bio je dovoljan da se dođe do promjene - štrajk je pokrenuo brojne debate, prosvjede solidarnosti u drugim zemljama, a vlasti su uskoro popustile i donijele nužan zakon kojime se definiralo da žena na radnom mjestu mora biti plaćena u istom iznosu kao i muškarac.
Povoda za štrajk je itekako bilo - naime, prije 1975. žene na Islandu su u prosjeku zarađivale čak ispod 60% u usporedbi s muškarcima. Te 1975. UN je proglasio Međunarodnom godinom žena, a ženske organizacije na Islandu smatrale su kako davanje "počasti" ženama nipošto nije dovoljno te se odlučile kako će nastupiti s velikim štrajkom.
Sam štrajk nije se tako nazivao već "slobodan dan", jer prema tadašnjem zakonu žene su mogle dobiti otkaz zbog stupanja u štrajk, ali im se nije mogao uskratiti slobodan dan. No, u praksi to jest bio štrajk i to štrajk kao nijedan do tada.
Neko vrijeme trajale su pripreme za veliki dan, vijest se širila putem medija. Priča o tome kako sve žene na Islandu planiraju stupiti u štrajk postala je i međunarodna vijest. Dakako, nije bitan samo dan štrajka - iako će ta akcija ostati najviše u pamćenju - već i sve ono što je istom prethodilo i što će se nakon istog nastaviti. Po prvi puta otvorene su brojne debate, novine koje su zazirale od takvih tematika sada pišu o spolnoj diskriminaciji u društvu, kako na Islandu tako i diljem svijeta.
Kada je stigao dan, 24. listopada 1975., kako je i spomenuto, više od 90% žena stupilo je u totalni štrajk, uključujući i žene u ruralnim mjestima. Sve tvornice ribe na otoku su zatvorene pošto su velika većina radne snage u njima bile žene.
U isto vrijeme u centru glavnog grada Reykjavika okupilo se oko 25,000 žena u velikom prosvjedu - i bio je to uistinu velik prosvjed ukoliko se uzme da je populacija cijele zemlje tada bila svega 220,000 stanovnika!
Održavani su govori, pjevalo se, komentiralo, raspravljalo primarno o jednoj temi - ravnopravnosti spolova. Mnoge žene održale su govore s pozornice - radnice u tvornicama, kućanice, dvije zastupnice u parlamentu...
Šefovi u kompanijama morali su se pak posebno pripremiti za ovaj dan bez žena - kupovali su slatk...
Bila je to izuzetno učinkovita akcija. Na najbolji način žene su pokazale muškarcima što to znači obavljati "ženski posao", u kući i izvan kuće. I samo jedan dan bio je dovoljan da se dođe do promjene - štrajk je pokrenuo brojne debate, prosvjede solidarnosti u drugim zemljama, a vlasti su uskoro popustile i donijele nužan zakon kojime se definiralo da žena na radnom mjestu mora biti plaćena u istom iznosu kao i muškarac.
Povoda za štrajk je itekako bilo - naime, prije 1975. žene na Islandu su u prosjeku zarađivale čak ispod 60% u usporedbi s muškarcima. Te 1975. UN je proglasio Međunarodnom godinom žena, a ženske organizacije na Islandu smatrale su kako davanje "počasti" ženama nipošto nije dovoljno te se odlučile kako će nastupiti s velikim štrajkom.
Sam štrajk nije se tako nazivao već "slobodan dan", jer prema tadašnjem zakonu žene su mogle dobiti otkaz zbog stupanja u štrajk, ali im se nije mogao uskratiti slobodan dan. No, u praksi to jest bio štrajk i to štrajk kao nijedan do tada.
Neko vrijeme trajale su pripreme za veliki dan, vijest se širila putem medija. Priča o tome kako sve žene na Islandu planiraju stupiti u štrajk postala je i međunarodna vijest. Dakako, nije bitan samo dan štrajka - iako će ta akcija ostati najviše u pamćenju - već i sve ono što je istom prethodilo i što će se nakon istog nastaviti. Po prvi puta otvorene su brojne debate, novine koje su zazirale od takvih tematika sada pišu o spolnoj diskriminaciji u društvu, kako na Islandu tako i diljem svijeta.
Kada je stigao dan, 24. listopada 1975., kako je i spomenuto, više od 90% žena stupilo je u totalni štrajk, uključujući i žene u ruralnim mjestima. Sve tvornice ribe na otoku su zatvorene pošto su velika većina radne snage u njima bile žene.
U isto vrijeme u centru glavnog grada Reykjavika okupilo se oko 25,000 žena u velikom prosvjedu - i bio je to uistinu velik prosvjed ukoliko se uzme da je populacija cijele zemlje tada bila svega 220,000 stanovnika!
Održavani su govori, pjevalo se, komentiralo, raspravljalo primarno o jednoj temi - ravnopravnosti spolova. Mnoge žene održale su govore s pozornice - radnice u tvornicama, kućanice, dvije zastupnice u parlamentu...
Šefovi u kompanijama morali su se pak posebno pripremiti za ovaj dan bez žena - kupovali su slatk...
