Turska i Iran sve više razgovaraju o dalekosežnom partnerstvu kako bi se pragmatično približili i održali ravnotežu snaga na Bliskom istoku koja odgovara i Ankari i Teheranu. Ove dvije velike zemlje time ponovno ostvaruju dalekosežne korake naprijed, s obzirom da se radi o najstarijim povijesnim rivalima u ovom području svijeta. Još otkako su se sukobljavali Osmansko i Perzijsko carstvo, Turci i Iranci su gledali jedni na druge s podozrenjem i propitivanjem, ali su uvijek mogli pronaći zajednički jezik spram Arapa. Nakon potresa izazvanih tzv. Arapskim proljećem, ponovno su se pojavile stare rane, ali i mogućnosti suradnje.
Tijekom rata u Iraku i Siriji ne samo da je Turska ušla u rusko-iranski kamp, nego su Ankara i Teheran pronašli zajedničku prijetnju u pretjeranoj drskosti iračke autonomne kurdistanske regije, zbog čega obje zemlje mogu staviti u stranu svoje razlike i ujediniti svoje napore u sprječavanju najopasnijeg scenarija za nacionalnu sigurnost i jedne i druge države, ali i Iraka i Sirije. To je, dakako, ostvarivanje kurdskog sna o nezavisnoj državi. Proglašenje nezavisnosti u Erbilu dovelo bi do snažnog domino učinka koji bi jednostavno zbrisao sve granice i doveo do regionalnog rata kakvog Bliski istok nije vidio u moderno doba.
Uz to, mogućnost približavanja Washingtona i Mosvke u pronalaženju trajnog mira u Siriji vuče Tursku i Iran prema zajedničkom stavu oko te zemlje, što najzad ispituje i doseg ruskog utjecaja u regionalnim prijestolnicama. Sredinom kolovoza u Tursku je doputovao iranski general Mohamad Hosein Bageri, načelnik glavnog stožera iranske vojske, što je bio nesvakidašnji korak i iskaz tursko-iranske spremnosti za iskazivanjem jedinstvenog stava prema Siriji. Službeno je Bageri došao porazgovarati o graničnoj sigurnosti i borbi protiv terorizma, ali je vrlo značajno uvidjeti da se dogodio prije šestog kruga pregovora između Turske, Irana i Rusije o zasnivanju zona deeskalacije u Siriji krajem kolovoza u Astani. Također se održao susret tjedan dana prije nego američki ministar obrane James Mattis dođe u Ankaru, nakon čega planira posjetiti Irak i Katar u maloj regionalnoj turneji.
Rusija nastoji maksimalizirati svoje prednosti u Siriji, pa čak i u odnosu prema Teheranu. Rusija želi utvrditi dogovore onkraj mirovnih pregovora i to Iranu iza leđa. Tako je Moskva pregovarala o sigurnim zonama u jugozapadnoj Siriji sa Sjedinjenim Državama na susretu u Amanu, ali i o zonama istočna Guta i sjeverni Homs, o čemu se razgovaralo u Kairu. Rusija sebe vidi kao diplomatsku silu koja je promijenila tijek ratovanja u Siriji, ali s previše lagode odbacuje činjenicu da je Teheran doprinio probojima sirijskih državnih snaga na terenu. Damask je preživio velikim dijelom zahvaljujući šijitskim milicijama iz Libanona, Sirije i Iraka, koje su imale iranske savjetnike i koje su djelomično ili u potpunosti financirali Iranci. Pojačana je i kulturna suradnja i šijitski vjerski osjećaj u Siriji. Svi oni mogu biti zabrinuti kada Rusija sklapa ugovor s Izraelom i omogućuje izraelskim zračnim snagama prednost u ciljanju snaga Hezbolaha u Siriji. Moskva također nije reagirala na američke napade protiv iranskih saveznika u Siriji.
Stoga je približavanje Irana i Turske iskaz nepovjerenja u velike sile.
Turski mediji su snažno pozdravili posjet generala Bagerija i najavili volju veću nego ikad u postizanje dogovora u Siriji i Iraku te vrlo čvrste daljnje korake. Jedinstvo se već pokazalo u podršci Ankare i Teherana Kataru, kao najjače nearapske države regije koje su stale uz Dohu, iako je emirat jedan od najvećih financijskih sponzora protuasadovskih pobunjenika. No, Turska i Iran se također mogu pronaći na istim linijama u pogledu kurdskog stanovništva. Turska ima najmanje 14 milijuna Kurda, a Iran oko osam milijuna. Obje zemlje su snažno stale protiv najavljenog referenduma o nezavisnosti u iračkom Kurdistanu zbog prijetnje koje potencijalna samostalnost kurdske države može donijeti njihovim kurdskim područjima.
Kurdistanska radnička partija (PKK) je ove godine obilježila 33. obljetnicu početka krvave kampanje za kurdsku nezavisnost i samoupravu među kurdskim jugoistočnim regijama Turske. U Iranu se ponekad PKK gleda kao taktička prepreka turske moći kao i prevelike samostalnosti iračkih Kurda, a isto je činio Hafez al-Asad i njegov sin Bašar u Siriji. No, i Iranci vide prijetnju u iranskim kurdskim skupinama koje su se sklonile u irački Kurdistan i koje nastoje poremetiti poredak Islamske Republike u iranskoj provinciji Kordestan. U izjavama turske i iranske vojske tijekom i nakon posjeta generala Bagerija, spoznalo se da su glavne teme razgovora zapravo bili referendum u iračkom Kurdistanu, stanje u sirijskoj provinciji Idlib, gdje djeluje kurdska vojska, te borba protiv terorističkih skupina. Ove su teme očito bile toliko važne da je na tako visokim vojnim razinama ostvaren posjet do kakvog nije došlo u posljednjih 40 godina. Manji je značaj što je šef iranske vojske službeno posjetio NATO članicu, jer NATO zapravo više i ne djeluje u Turskoj. Očekuju se odgovarajući koraci obje zemlje u cilju zaustavljanja odcjepljenja iračkog Kurdistana i to bilo kojim sredstvima.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je čak predložio vojnu akciju, ali su se Iranci ipak od te ideje ogradili, nazivajući je samo inicijativom turskog predsjednika a ne predmetom razgovora dviju strana. Radi se o akciji protiv PKK-a i Stranci za slobodni život u Kurdistanu (PJAK) koja predstavlja ugrozu iranske nacionalne sigurnosti. Erdogan je predložio borbeni udar protiv obje skupine, a za iransku pomoć bi Turska djelovala u iransku korist u Siriji. Turci žele razriješiti situaciju u Idlibu i traže Irance da se ne miješaju. Zauzvrat bi se Ankara odrekla nekih svojih sirijskih saveznika koje Teheran smatra teroristima.
Takav dogovor nije nemoguć kako se čini. Planirani referendum za neovisni Kurdistan može utjecati na pokretanje sirijskih, turskih i možda iranskih Kurda, a iranska vlada se još sjeća kurdskih ustanaka tijekom Islamske revolucije 1979. kada su kurdske separatističke snage pokušale iskoristiti revolucionarni trenutak i izdvojiti se od Irana. Uz to, neovisna kurdska država znači i neminovno cijepanje Iraka, a time i mogućnosti iračkih sunitskih Arapa za sličnim referendumom što bi Iranu značilo da bi u kratkom roku bio istočni susjed trima krhkim i nestabilnim državama. Irački šijiti se nisu zaštitili od potencijalnih unutarnjih kavgi, što pokazuje i nedavni posjet Muktade al-Sadra Saudijskoj Arabiji gdje je dobio novčanu ponudu za prodaju svojih stavova. Poroznost granica se potom može povećati i na iračko-sirijskoj strani, pa će biti pitanje da li je iranski saveznik u Damasku uopće legitimni vladar cjelokupne sirijske države.
Kurdi u Erbilu imaju i dobre odnose s Izraelom, što bi dalo Tel Avivu mogućnost blizine iranskoj granici i povećanim oblicima obavještajnog djelovanja protiv Islamske Republike. Osim toga, neovisni Kurdistan dao bi poticaj (uz mnogo dodatne pomoći izvan granice) za usponom secesionističkih pokreta iranskih Arapa i iranskih Baluča, dva naroda koji su već stvorili svoje separatističke snage koje podupiru Saudijska Arabija i Pakistan protiv Teherana. Sve to vodi užoj suradnji Irana i Turske koji se suočavaju s istim prijetnjama i istim stavovima, uz iznimku Sirije. Životna prijetnja koju Kurdi predstavljaju Ankari i iranskoj nacionalnoj sigurnosti može bez sumnje dovesti do zajedničkih operacija, združivanja vojnih i paravojnih snaga, te unatoč razlikama ugasiti prijetnju koja može imati vrlo ozbiljne posljedice za cijelu regiju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
