Turska i Iran sve više razgovaraju o dalekosežnom partnerstvu kako bi se pragmatično približili i održali ravnotežu snaga na Bliskom istoku koja odgovara i Ankari i Teheranu. Ove dvije velike zemlje time ponovno ostvaruju dalekosežne korake naprijed, s obzirom da se radi o najstarijim povijesnim rivalima u ovom području svijeta. Još otkako su se sukobljavali Osmansko i Perzijsko carstvo, Turci i Iranci su gledali jedni na druge s podozrenjem i propitivanjem, ali su uvijek mogli pronaći zajednički jezik spram Arapa. Nakon potresa izazvanih tzv. Arapskim proljećem, ponovno su se pojavile stare rane, ali i mogućnosti suradnje.
Tijekom rata u Iraku i Siriji ne samo da je Turska ušla u rusko-iranski kamp, nego su Ankara i Teheran pronašli zajedničku prijetnju u pretjeranoj drskosti iračke autonomne kurdistanske regije, zbog čega obje zemlje mogu staviti u stranu svoje razlike i ujediniti svoje napore u sprječavanju najopasnijeg scenarija za nacionalnu sigurnost i jedne i druge države, ali i Iraka i Sirije. To je, dakako, ostvarivanje kurdskog sna o nezavisnoj državi. Proglašenje nezavisnosti u Erbilu dovelo bi do snažnog domino učinka koji bi jednostavno zbrisao sve granice i doveo do regionalnog rata kakvog Bliski istok nije vidio u moderno doba.
Uz to, mogućnost približavanja Washingtona i Mosvke u pronalaženju trajnog mira u Siriji vuče Tursku i Iran prema zajedničkom stavu oko te zemlje, što najzad ispituje i doseg ruskog utjecaja u regionalnim prijestolnicama. Sredinom kolovoza u Tursku je doputovao iranski general Mohamad Hosein Bageri, načelnik glavnog stožera iranske vojske, što je bio nesvakidašnji korak i iskaz tursko-iranske spremnosti za iskazivanjem jedinstvenog stava prema Siriji. Službeno je Bageri došao porazgovarati o graničnoj sigurnosti i borbi protiv terorizma, ali je vrlo značajno uvidjeti da se dogodio prije šestog kruga pregovora između Turske, Irana i Rusije o zasnivanju zona deeskalacije u Siriji krajem kolovoza u Astani. Također se održao susret tjedan dana prije nego američki ministar obrane James Mattis dođe u Ankaru, nakon čega planira posjetiti Irak i Katar u maloj regionalnoj turneji.
Rusija nastoji maksimalizirati svoje prednosti u Siriji, pa čak i u odnosu prema Teheranu. Rusija želi utvrditi dogovore onkraj mirovnih pregovora i to Iranu iza leđa. Tako je Moskva pregovarala o sigurnim zonama u jugozapadnoj Siriji sa Sjedinjenim Državama na susretu u Amanu, ali i o zonama istočna Guta i sjeverni Homs, o čemu se razgovaralo u Kairu. Rusija sebe vidi kao diplomatsku silu koja je promijenila tijek ratovanja u Siriji, ali s previše lagode odbacuje činjenicu da je Teheran doprinio probojima sirijskih državnih snaga na terenu. Damask je preživio velikim dijelom zahvaljujući šijitskim milicijama iz Libanona, Sirije i Iraka, koje su imale iranske savjetnike i koje su djelomično ili u potpunosti financirali Iranci. Pojačana je i kulturna suradnja i šijitski vjerski osjećaj u Siriji. Svi oni mogu biti zabrinuti kada Rusija sklapa ugovor s Izraelom i omogućuje izraelskim zračnim snagama prednost u ciljanju snaga Hezbolaha u Siriji. Moskva također nije reagirala na američke napade protiv iranskih saveznika u Siriji.
Stoga je približavanje Irana i Turske iskaz nepovjerenja u velike sile.
Turski mediji su snažno pozdravili posjet generala Bagerija i najavili volju veću nego ikad u postizanje dogovora u Siriji i Iraku te vrlo čvrste daljnje korake. Jedinstvo se već pokazalo u podršci Ankare i Teherana Kataru, kao najjače nearapske države regije koje su stale uz Dohu, iako je emirat jedan od najvećih financijskih sponzora protuasadovskih pobunjenika. No, Turska i Iran se također mogu pronaći na istim linijama u pogledu kurdskog stanovništva. Turska ima najmanje 14 milijuna Kurda, a Iran oko osam milijuna. Obje zemlje su snažno stale protiv najavljenog referenduma o nezavisnosti u iračkom Kurdistanu zbog prijetnje koje potencijalna samostalnost kurdske države može donijeti njihovim kurdskim područjima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
