Nema sumnje kako rat u Siriji od proljeća 2011. do danas prolazi kroz razne evolucijske faze. Konflikt je počeo u trenutku kada su anti-vladine demonstracije prerasle u nasilje. Tko je prvi zapucao na koga, policija na prosvjednike, ili prosvjednici na policiju, to je sada već u domeni historijske interpretacije. No, već u toj inicijalnoj fazi mnoge interpretacije bile su politizirane, a svaki takav pristup neminovno dovodi i do pogrešnih interpretacija.
Prvi problem u interpretaciji je perspektive iz koje se pristupalo samoj anti-vladinoj pobuni. Uspoređivajući sirijsku pobunu s pokretima kao što je bio Occupy Wall Street i slični pokreti ignorirala se kompletna pozadina situacije u Siriji. Pobuna koja je izbila seže znatno dublje u povijest same zemlje.
Na Zapadu se ulagao veliki trud da se prosvjede prikaže "pro-demokratskim" tendencijama. U tom nastojanju koristili su se klasični propagandni trikovi poput onih da su se u medijima u prvi plan gurale poruke koje su donekle zvučale tako. No, nekoliko plakata na kojima na engleskom jeziku piše "We want democracy" (želimo demokraciju) ne može biti argument kojime bi se cijeloj pobuni dala generalna karakteristika.
Pro-demokratske prosvjede imamo primjerice danas u Hong Kongu, gdje jedan dio prosvjednika eksplicitno inzistira upravo na demokratskim reformama, slobodi izbora i sličnim detaljima (drugi dio prosvjednika, o kojima se manje piše iz očitih razloga, protivi se tim istim reformama i traži veću integraciju s Pekingom, no to nije tema ovdje). U Siriji je "pro-demokratska pobuna" uvelike bila Zapadni medijski spin koji je (što se učinkovitosti tiče) trajao kratko, mada se njega i danas povremeno forsira, iz razloga što demokracija ni nije bila cilj niti povod.
Događaji 2011. brzo su prerasli u islamistički revanšizam, osvetu za ranije bolne i brutalne poraze. Sirija kakvu poznajemo je autoritarna, sekularna država koja je nekoć imala više, danas manje, socijalističkih upravnih elemenata. Od početka njene moderne inkarnacije nalazi se pod kontrolom dvojice Assada, Hafeza al-Assada koji je njen idejni tvorac, pripadnika baatističke "stare garde", ideje pan-arapskog jedinstva koja nikada nije adekvatno zaživjela zbog velikog broja razloga (od regionalnih rivalstva do poraza u ratu s Izraelom itd.), ali su njene osnovne karakteristike ipak formirale današnju Siriju.
Takav oblik vlasti, dakako, niti je demokratski niti je adekvatan primjer ljudskih prava. Autoritarne vlasti u pravilu ne omekšavaju s godinama već se stare prakse gomilaju. Stisak režima se povećava kako se politički neistomišljenici sve više uklanjaju (te samim time prijetnja od istih postaje sve izraženija, pa makar u novim generacijama).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
