Nema sumnje kako rat u Siriji od proljeća 2011. do danas prolazi kroz razne evolucijske faze. Konflikt je počeo u trenutku kada su anti-vladine demonstracije prerasle u nasilje. Tko je prvi zapucao na koga, policija na prosvjednike, ili prosvjednici na policiju, to je sada već u domeni historijske interpretacije. No, već u toj inicijalnoj fazi mnoge interpretacije bile su politizirane, a svaki takav pristup neminovno dovodi i do pogrešnih interpretacija.
Prvi problem u interpretaciji je perspektive iz koje se pristupalo samoj anti-vladinoj pobuni. Uspoređivajući sirijsku pobunu s pokretima kao što je bio Occupy Wall Street i slični pokreti ignorirala se kompletna pozadina situacije u Siriji. Pobuna koja je izbila seže znatno dublje u povijest same zemlje.
Na Zapadu se ulagao veliki trud da se prosvjede prikaže "pro-demokratskim" tendencijama. U tom nastojanju koristili su se klasični propagandni trikovi poput onih da su se u medijima u prvi plan gurale poruke koje su donekle zvučale tako. No, nekoliko plakata na kojima na engleskom jeziku piše "We want democracy" (želimo demokraciju) ne može biti argument kojime bi se cijeloj pobuni dala generalna karakteristika.
Pro-demokratske prosvjede imamo primjerice danas u Hong Kongu, gdje jedan dio prosvjednika eksplicitno inzistira upravo na demokratskim reformama, slobodi izbora i sličnim detaljima (drugi dio prosvjednika, o kojima se manje piše iz očitih razloga, protivi se tim istim reformama i traži veću integraciju s Pekingom, no to nije tema ovdje). U Siriji je "pro-demokratska pobuna" uvelike bila Zapadni medijski spin koji je (što se učinkovitosti tiče) trajao kratko, mada se njega i danas povremeno forsira, iz razloga što demokracija ni nije bila cilj niti povod.
Događaji 2011. brzo su prerasli u islamistički revanšizam, osvetu za ranije bolne i brutalne poraze. Sirija kakvu poznajemo je autoritarna, sekularna država koja je nekoć imala više, danas manje, socijalističkih upravnih elemenata. Od početka njene moderne inkarnacije nalazi se pod kontrolom dvojice Assada, Hafeza al-Assada koji je njen idejni tvorac, pripadnika baatističke "stare garde", ideje pan-arapskog jedinstva koja nikada nije adekvatno zaživjela zbog velikog broja razloga (od regionalnih rivalstva do poraza u ratu s Izraelom itd.), ali su njene osnovne karakteristike ipak formirale današnju Siriju.
Takav oblik vlasti, dakako, niti je demokratski niti je adekvatan primjer ljudskih prava. Autoritarne vlasti u pravilu ne omekšavaju s godinama već se stare prakse gomilaju. Stisak režima se povećava kako se politički neistomišljenici sve više uklanjaju (te samim time prijetnja od istih postaje sve izraženija, pa makar u novim generacijama).
Sve to govori u prilog tezi da se sirijski ustroj morao mijenjati, ali na način da te promjene budu u interesu većine sirijskih stanovnika, u interesu sirijskih radnika, a ne da se volja za promjenom koristi kao prolaz za povratak radikalnih ideja koje su jednom već poražene.
Nakon smrti Hafeza 2000. godine na vlast dolazi njegov sin Bashar al-Assad. Ako je Assad diktator, onda je on "slučajni diktator". Naime, on ni nije bio pripreman za preuzimanje vlasti, živio je "mirnim životom" u Engleskoj gdje je radio kao oftalmolog. Tamo je i susreo svoju današnju suprugu, Asmu al-Akhras. Asma je zapravo Britanka, rođena u Londonu, sirijskih korijena. U vrijeme kada su se upoznali ona je radila u banci.
Basharu vjerojatno nije bilo ni na kraj pameti da će se uopće ikada morati uplitati u "obiteljske poslove" te je očito planirao jedan posve normalan život u Londonu, daleko od bliskoistočnih intriga, situacije u zemlji i stalnih političkih napetosti. Moglo bi se reći kako je njegovo zvanje medicina, a ne "režim". Diplomirao je studij oftalmologije u Londonu.
Zašto Bashar nije bio uključen u obiteljske poslove? Zato jer je već sve bilo isplanirano i bez njega. Plan je bio da će vlast nakon smrti Hafeza preuzeti Basharov stariji brat, Bassel al-Assad. On je, za razliku od Bashara, diplomirao vojne znanosti - sigurno ne slučajno. On je trebao biti "novi Hafez", čovjek koji će nastaviti braniti - po potrebi i brutalno - aktualni ustroj Sirije i njen položaj u arapskom svijetu i regiji.
Bassel al-Assad, Basharov stariji brat koji je bio određen za preuzimanje vlasti, no pogiba u prometnoj nesrećiŠto se dogodilo? Sudbina - Bassel je poginuo u prometnoj nesreći vozeći se prema međunarodnoj zračnoj luci u Damasku. Nije bio vezan i poginuo je na licu mjesta. Taj splet okolnosti imati će velikog utjecaja na budućnost Sirije. Pitanje nasljedstva sada je palo na mlađeg brata, Bashara al-Assada, do tada gotovo nepoznatog široj javnosti.
Nakon smrti Hafeza, 10. lipnja 2000., već je bilo jasno da će zemlju preuzeti "nepoznati oftalmolog iz Londona". Državna propaganda intenzivno je radila u trenutku potencijalno vrlo nestabilnog perioda po zemlju. Po gradovima su se počeli pojavljivati brojni plakati s naslovom "Basil - primjer, Bashar - budućnost".
Drugim riječima, stanovnicima se sugeriralo kako "nema straha", Bashar će zauzeti poziciju koja je već bila predodređena njegovom starijem bratu. Ako nekoga ova situacija pomalo podsjeća na kultni film Kum i priču o fiktivnom liku Michaelu Corleoneu, "zaštićenom" sinu koji nakon smrti starijeg brata preuzima "obiteljski posao", to nimalo ne čudi. Početak vladavine Bashara al-Assada 2000. godine bio je sličan.
Na poziciju je došao krajnje politički neiskusan, a od njega se očekivalo da preuzme kontrolu nad jednom vrlo kompleksnom zemljom. Godinu dana kasnije desiti će se 11. rujan koji će trajno izobličiti odnose cijele regije. Dakle, Assad će imati jako malo vremena za pripremu.
On jest na funkciju predsjednika došao "dinastijski", to uopće nije sporno. No, krajnje je upitno da li on samim dolaskom postaje i "diktator". On dolazi na čelo režima, vladajuće političke (i vojne) elite, koji ipak ima zadnju riječ po mnogočemu - kako onda, tako vjerojatno i danas. No, nema sumnje da je tijekom zadnjih 14 godina Bashar puno toga naučio, a naročito zadnje 3 godine.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
