Su
Te činjenice mogle bi se pokazati vrlo zanimljivima. Naime, ovakva situacija nipošto ne ide na ruku Hillary Clinton. Zašto? Zato jer većina onih koji su dali svoju potporu za Bernia Sandersa ne mogu zamisliti nju kao američku predsjednicu. Dakako, to ne znači ni da se slažu s Trumpom, no, u konačnici bi mogli u Trumpu vidjeti "manje zlo" jer, koliko god da su različiti, određene sličnosti između Trumpove i Sandersove kampanje zapravo i postoje, naročito u domeni vanjske politike gdje je jasno tko je potencijalno najveći "jastreb" od svih aktualnih imena - Hillary Clinton.
Clinton iza sebe ima pravu malu vojsku stručnjaka koji vode njenu kampanju i nastoje je prikazati kao prihvatljiv izbor, no, svi oni koji malo bolje poznaju njen dosadašnji politički opus znaju da se radi - iza kulise naizgled progresivne političarke - o osobi koja ima izrazito militarističke stavove.
Šanse da Amerika uđe u neki novi vojni sukob nakon izbora u studenom su najveće ako predsjednicom postane Hillary Clinton. S druge strane Trump je potencijalno nepredvidljiv kandidat i može se argumentirati kako je zapravo teško reći što on uistinu misli, a što govori samo kako bi se dodvorio masama. No, između redaka bi se ipak mogle pročitati njegove poruke upućene američkom moćnom vojno-industrijskom kompleksu. Te poruke postoje, ali su drugačijeg tona.
Naime, Trump želi, kako je u mnogo navrata istaknuo, "snažan SAD", ali s fokusom na obranu i primarno na obranu. Opasnost od novih ratova proizlazi iz američkog antagonizma prema drugim velikim silama kao što su Rusija i Kina, no kod Trumpa se taj antagonizam ne osjeti, bar ne u vojnom smislu. On ističe kako se SAD mora ekonomski suprotstaviti Kini te otvoreno kritizira američki kapital koji se prebacio u Kinu i koji "igra" prema kineskim pravilima igre (mada i on osobno, a to ni ne krije, koristi postojeći model i dobro posluje u Kini).
No, Trump nije dio one sekcije američkog vladajućeg establišmenta koji je voljan trošiti ogroman novac na, primjerice, gomilanje američkih vojnih snaga na prostoru Južnog kineskog mora kao što to sada čini administracija predsjednika Baracka Obame.
Još prije nekoliko godina je Obama u svom godišnjem obraćanju naciji poručio kako pokreće "veliki zaokret prema Aziji", što u prijevodu znači kako se SAD u svojim imperijalnim pohodima dominacije više neće toliko fokusirati na Bliski istok već će svoje snage početi prebacivati prema Aziji kako tamo Kina ne bi postala premoćna. Kada je Obama poručio kako je Amerika "pacifička sila" zapravo je svim zemljama te regije poručio da moraju znati "tko je gazda".
Iako se na nekim drugim pitanjima može reći da Obama nije loš predsjednik, recimo na nekim unutarnjim pitanjima (mada je i tu mogao učiniti znatno više), ovaj stav prema vanjskom svijetu - uz svo sporadično podilaženje globalnim masama s pričama o progresu i demokraciji - zapravo je krajnje antagonistički. Svim zemljama svijeta se poručuje da se one mogu razvijati samo do određene točke i da nakon toga mogu zaboraviti na svoje interese jer ti interesi su već okupirani od strane SAD-a.
Dakako, pritom govorimo o ideologiji, a Obama je tipični predstavnik ideologije američke izuzetnosti. Ta ideologija zagovara da je SAD zapravo bolja zemlja od svih drugih (slobodnija, pravednija itd.) i da samim time ima pravo dominirati ostatkom svijeta, po ključu da je to u konačnici i dobro za taj svijet. Predstavnike ideologije američke izuzetnosti naći ćemo svugdje, često i izvan SAD-a, naročito u malim zemljama koje otvoreno prihvaćaju teoriju da se SAD-u treba maksimalno dodvoravati i da je svaka kritika pristigla iz SAD-a velika packa njihovim vladama (koje se, samim time jer je kritika stigla, očito nisu dodvoravale dovoljno).
Obama je predstavnik ideologije američke izuzetnosti, no možda donekle, u rijetkim slučajevima, pomalo rezerviran. No, to nije slučaj kod Hillary Clinton koja, kada bi mogla govoriti bez dlake na jeziku, bi vjerojatno Obamu prozvala slabićem jer već nije krenuo u veliku vojnu invaziju na Siriju.
No, Trump također tvrdi, u još i većoj mjeri, kako je SAD "najbolja zemlja na svijetu", pa zar onda nije on još i veći predstavnik ideologije američke izuzetnosti? Upravo o tome se i radi - nije, Trump je zapravo američki nacionalist (takvim se predstavlja i u takvu ulogu se "uživio", zapravo je samo lukavi oportunist koji se koristi nacionalizmom kao sredstvom, ali to se može reći i za mnoge druge nacionaliste diljem svijeta) i nema suštinski ničeg lošeg u tome, osim možda neukusa, u isticanju svoje države na takav način.
Trump smatra kako SAD ima veliki potencijal, kao država, i da ga ne koristi u potpunosti. No, ne smatra da SAD treba parazitirati na potencijalima ostatka svijeta već da s ostatkom svijeta treba intenzivno trgovati boreći se pritom za ostvarenje što boljih uvjeta za SAD. To je nešto što je on sam naučio u poslovnom svijetu i sada misli da može to primijeniti i na vođenje države. Može li? Vjerojatno i može. Bilo bi tu puno protekcionizma i vraćanja industrije u SAD, a to je - ponovno - još jedna sličnost između njegove i Sandersove kampanje.
Hillary Clinton je pak druga priča, njeni interesi nisu poslovni uspjeh SAD-a kao zemlje već poslovni uspjesi isključivo određene skupine čiji je ona kandidat. Nažalost po ostatak svijeta, Clinton je također i kandidat tzv. vojno-industrijskog kompleksa koji je do sada do te mjere degenerirao da rat za njih postaje nužnost. Ako Clinton uđe u Bijelu kuću, rat će im i dati, dok Trump neće jer za njega rat nema smisla. Nije to zbog toga što je Trump jako dobra osoba i pacifist (očito nije niti jedno niti drugo), već zbog toga što je proračunati političar/biznismen koji je izračunao da SAD od ratova - izuzev imperijalne američke klike koja postaje ekstremno moćna - zapravo ne samo da nema puno, već ima i ogromne financijske gubitke.
SAD su utukli stotine milijarda dolara (svojih poreznih obveznika) u ratove u Afganistanu i Iraku - i, što imaju od njih? U praktičnom smislu nemaju ništa. Za koji mjesec ili godinu Afganistan bi ponovno mogao biti u rukama Talibana, a Irak je danas već pod kontrolom duge ruke Teherana.
Trump tu ne vidi poslovnu logiku i pita se što SAD-u to uopće treba. Da se njega i njemu slične pita, imperijalizmom se i problemima koji proizlaze iz imperijalizma, mogu se baviti, ako hoće, Rusi, Kinezi, Europljani... njegov cilj je stvoriti poslovno moćni SAD i ima ideju kako to napraviti. Želi se takmičiti s Kinom i svjestan je da se to ne može činiti slanjem razarača u Južno kinesko more.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
