Pritisak na Rusiju raste, a kulminacija je možda upravo današnji govor ukrajinskog predsjednika Zelenskog pred UN Vijećem sigurnosti putem video-veze gdje je poručio kako Rusija mora biti osuđena zbog ratnih zločina referirajući se na masakr iz Buče za koji tvrdi da su počinili ruski vojnici za vrijeme okupacije ovog grada u blizini Kijeva. "Ruske trupe počinile su najveće ratne zločine još od Drugog svjetskog rata", poručio je.
Jasno, u kontekstu rata informacija (i prezentacija iste) je sastavni dio arsenala koji svaka sukobljena strana koristi za svoje interese, a tu Ukrajina daleko prednjači u komparaciji s Rusijom. Zelenski ima ulaznicu na globalni auditorij i to koristi na najbolji način za svoju stranu kontrolirajući aktualni ratni narativ. Svakako pritom igra ulogu i činjenica da ovo nije rat u kojem se dvije strane bore za naklonost (zapadnog) svijeta.
Kada su, primjerice, zaratili Azerbajdžan i Armenija onda su Baku i Erevan morali uložiti maksimalni napor ne bi li svoju stranu prikazali pravično. Naravno, pošto ostatak svijeta nije bio previše upoznat sa situacijom na Kavkazu, tu nijedna strana nije odveć poentirala i teško da bi prosječni konzumenti medija na Zapadu mogli reći je li ispravniji stav bio Armenije ili Azerbajdžana.
Ali u slučaju rata u Ukrajini imamo već unaprijed definirane pozicije. Rusija je proglašena agresorom i prije no što je stvarno postala agresor tako da zapravo po tom pitanju nije ni bilo nikakvog "informacijskog uhodavanja".
Dobro, agresora je uvijek lako osuditi, ali ovo je specifična situacija gdje su te osude posložene i ranije, preventivno, tako da svaka dodatna optužba dolazi više kao potvrda ranije predrasude.
Prije ruske agresije na Ukrajinu imali smo rat u Donbasu. Bilo je pomalo čudno gledati ruske informacijske napore u tom periodu. Moskva se stalno iznova čudila kako je moguće da Zapad ne reagira niti obznanjuje ukrajinske napade na separatističke pokrajine, a i tu je svakako bilo civilnih žrtava, tragedija kakve se sad intenzivno nižu.
Čudno je bilo to promatrati jer nikad nije bilo posve jasno čudi li se Moskva zaista ili tek odrađuje svoj informacijski posao. Jer istina je, bar onima koji su promatrali iz trećeg lica, uvijek bila posve jasna - ukrajinski napad na Donbas i tamošnje civilne žrtve svjesno su ignorirane jer je iza donbaškog separatizma politički (i više od toga) stajala Rusija. Po istom ključu ranije su ignorirane sirijske civile žrtve (osim što iste nije prouzročila sirijska vojska, jasno) ili pak ranije civilne žrtve u Libiji koje su jednostavno "preskočene" u najvećem medijskom "silenzio stampa" potezu ovog stoljeća.
Možda Rusiji nije bilo jasno, ali će joj postati, da ratovanje u 21. stoljeću više nema veze s ratovanjem u 20. stoljeću. Dobro, prethodno stoljeće je bez dileme bilo krvavije (iako ovo "stigne" nadoknaditi, nismo prošli još ni prvu četvrtinu), ali informacijski pristup ratu bio je svakako drugačiji.
Što je obilježilo 60-e godine u SAD-u i pokrenulo niz dalekosežnih društvenih promjena? Otpor ratu u Vijetnamu, svakako. Ali zašto je do tog otpora uopće došlo? Prije svega zbog informacije. Slike rata su se vraćale iz daljine i nisu bile toliko filtrirane. Zločini američke vojske dolazili su do mladih Amerikanaca koji su se protiv toga pobunili. Fascinantno je da u to vrijeme, u kojem je cenzura bila puno lakša zbog same prirode medijske propulzivnosti, informacije bilo više i bila je svestrana (dobro, bilo je i situacija za koje je američka javnost saznala tek dosta kasnije, recimo strašna bombardiranja po Kambodži).
Danas pak imamo situaciju gdje se rat može, a skoro da i "mora", gledati samo kroz jedan narativ. To rat pretvara u iluziju da se njega može razvrstati na "dobre i loše" što je uvijek apsurdno. Nadalje, Ukrajina je ta koja vodi obrambeni rat i samim time bi uvijek trebala imati veću solidarnost javnosti - iako, tko je bio solidaran s iračkom vojskom 2003. kada je krenula američka invazija na tu zemlju?
No, možda nema smisla uvijek raditi komparacije jer priče nikada nisu iste. Poanta je da Ukrajina u ovom trenutku ni ne treba jednostranost. Ona zbog prirode onoga što joj se događa može i trebala bi se moći nositi s objektivnim ratnim izvještavanjem. Čak bi joj to i doprinijelo. Npr. s ovom situacijom u Buči. Uz objektivno ratno izvještavanje ne bi bilo nikakve dileme što se u tom gradu točno dogodilo. Ovako pak imamo ruski kontranarativ koji će ipak mnogi prisvojiti kao točan - iako nema baš nekih dokaza za to. Prisvojit će se, od određenog kruga, samo zato što je "ruski", baš kao što će drugi prihvatiti iznijeti narativ samo zato što je "ukrajinski".
Ratovi 21. stoljeća označili su istinu kao prvog i glavnog neprijatelja tako da sve što o tim ratovima na kraju možemo znati su predstavljeni narativi.
Ukazivanje na nedostatak objektivnosti zapravo ne znači da informacijski moćnija strana nije u pravu. Kako smo i rekli, ovo jest rat agresije Rusije na Ukrajinu i već sam po sebi nas priprema na to da će ukrajinska strana proći gore, a u ratovima poput ovog najgore stradavaju upravo civili.
Zelenski je danas pred UN Vijećem sigurnosti otišao i korak dalje. Globalnom auditoriju je prikazao kratku snimku spaljenih i unakaženih ljudskih tijela, uključujući i djece, navodeći kako je riječ o snimkama iz Irpina, Dimerke, Mariupolja i Buče.
Na ovim snimkama strave su, bez dvojbe, žrtve rata, ali Zelenski ovdje nije u ulozi neovisnog ratnog reportera. On je vođa svoje zemlje koja se brani od agresora i u toj svojoj ulozi ima pravo, složit će se mnogi, upotrijebiti svaku taktiku, vojnu ili drugačiju, kako bi ostvario svoj cilj - obranio svoju zemlju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
