Premda mnogi u svijetu predlažu Kim Jong-unu da odustane od nuklearnog i raketnog programa i da prihvati denuklearizaciju, omogući političke reforme i široku ekonomsku liberalizaciju u zamjenu za velikodušnu potporu sa Zapada, sasvim je jasno da bi takva politika bila potpuno pogubna za Pjongjang. Zanimljivo da je upravo to učinio Muammar Gaddafi u godinama prije izbijanja narodne revolucije koja je rezultirala njegovim javnim smaknućem, ali i padanjem Libije u permanentni kaos. Iz tih razloga Kim neće slijediti takvu "racionalnu politiku" već će raditi drukčije, po svom, tj. sukladno politici koju mnogi u svijetu nazivaju "iracionalnom" poput Donalda Trumpa, Nikki Haley i Rexa Tillersona. Međutim, američki vanjskopolitički lideri ne shvaćaju činjenicu da je politika Sjeverne Koreje apsolutno racionalna kad se detaljnije promotri.
Kuyoun Chung stručnjakinja na južnokorejskom Institutu za nacionalno ujedinjenje, trustu mozgova kojeg je osnovala vlada u Seulu, opisala je Sjevernu Koreju "vrlo racionalnom". "Opisujući Sjevernu Koreju iracionalnom i ludom (SAD) nastoje demonizirati postojanje Kim Jong-unovog režima, ili pružiti objašnjenje za kritiku ili akte prisile prema Sjevernoj Koreji. Ali takav pristup zapravo ne pomaže Sjedinjenim Državama ni sigurnosti sjeveroistočne Azije." Treba napomenuti da je davne 1994. američki politički znanstvenik Denny Roy napisao u jednom svom često citiranom članku da je reputacija "lude države" i "bezobzirnog nasilja" radila u sjevernokorejsku korist držeći njene neprijatelje u škripcu. No, zaključio je da je takva slika "velikim dijelom produkt pogrešnog tumačenja propagande".
Pri svakom razmatranju unutarnje i vanjske politike Sjeverne Koreje na umu treba imati jednu vrlo važnu činjenicu: vladajuća elita na čelu s dinastijom Kim predstavlja velemajstore političkog preživljavanja, a dobro se zna da oni koji umiju preživjeti najteže uvjete ne mogu biti iracionalni. Režim dinastije Kim preživio je dvije tranzicije vlasti, gubitak potpore SSSR-a i masovnu glad tijekom 1990-ih koja je neviđena u suvremenoj povijesti kao i desetljeća tenzija sa skoro svim susjedima, ali i prekomorskom supersilom. Koliko bi režima uspjelo preživjeti u takvim uvjetima? Vrlo mali broj, zapravo ni jedan osim sjevernokorejskog. To dostignuće pokazuje da režim obitelji Kim koliko god bio brutalan i represivan nije iracionalan već suprotno, itekako je racionalan.
Upravo je kontinuirano preživljavanje prvi argument i glavni dokaz o racionalnosti državne politike. Iracionalna država ne bi dugo poživjela. Promjene vlasti u demokratskim državama budu bolne, ali nisu krvave i vrlo rijetko pripadnici bivšeg režima završe u zatvoru. U Sjevernoj Koreji je drukčije jer bi krah režima doveo do kraha države i neizbježnog ujedinjenja s Južnom Korejom. U tom slučaju sjevernokorejske elite bile bi suočene ne samo s gubitkom moći već i imovine, ugleda, a čak i života. Zato vladajući nastoje održati režim na životu svim sredstvima uključujući nuklearni program i represivne mjere i sve ostalo.
Drugi argument koji pokazuje da nema iracionalnosti u politici Kima je mogućnost vanjske invazije. Događaji u najnovijoj povijesti u Iraku, Afganistanu i Libiji pokazali su da Sjedinjene Države mogu samostalno ili na čelu neke koalicije provesti smjenu režima širom svijeta ako za to imaju svoje razloge. Kako bi spriječili stranu invaziju jedino je rješenje forsirati strategiju vojnog odvraćanja u vidu nuklearnog i balističkog programa. A upravo tu politiku vlasti provode vrlo uspješno. Kim je odlučan ostvariti ono što nuklearni stručnjaci obično zovu "sposobnost nuklearnog napada", tj. sposobnost da se preživi prvi napad protivnika i tada protivniku zada udarac nuklearnim naoružanjem. On je svjestan da država s nuklearnim kapacitetima teško može biti napadnuta izvana.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.